Rimsko-provincijalna zbirka


Povijesni pregled 

Ilirik se u sferi rimskog utjecaja našao još od kraja 3. st. pr. Kr. Rimljani su dugo osvajali delmatski dio Ilirika, od godine 156. pr. Kr., kada rimska vojska razara Delminij (Tomislavgrad), glavno delmatsko središte, do godine 9. po. Kr., kada je, nakon gušenja Velikog ilirskog ustanka (6. - 9. g.) uspostavljena čvrsta rimska vlast u Iliriku, otad u provinciji Dalmaciji, sa središtem u Saloni (Solin). Gaj Julije Cezar, prokonzul u Galiji (59. - 51. g. pr. Kr.), bio je istodobno i prokurator Ilirika. Tada je Ilirik postao provincija, koju je Cezar osobno posjetio 54. g. U vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja (49. - 48. g. pr. Kr.) rimski građani u Saloni, uglavnom poduzetnici, staju na stranu Cezara, dok se grčka Issa (Vis) i neke ilirske zajednice svrstavaju uz Pompeja. Isa će pogrešan politički potez platiti gubitkom samostalnosti.

U Saloni je vjerojatno već u Cezarovo doba bila osnovana kolonija rimskih građana, grad najvišeg statusa. Poslije se osnivaju kolonije Iader (Zadar), Narona (Vid), Epidaurus (Cavtat) i Aequum (Čitluk kod Sinja). Dio prostranog agera ili teritorija kolonije je prefektura sa sjedištem u naselju koje ima neke urbane statusne atribute, ali je ovisno o gradu središtu kolonije. Na području salonitanskog agera sjedišta prefektura bila su u Epetiju (Stobreč) te vjerojatno u Faru (Stari Grad na otoku Hvaru), Traguriju (Trogir) i Isi. Na agerima je provedena pravilna katastarska parcelacija ili centurijacija, a zatim se zemljište dodjeljivalo u posjed rimskim građanima, veteranima. Središta tako uspostavljenih ekonomija su villae rusticae, nastanjene pretežito robovima. Služe i kao ladanjski objekti, za povremene boravke vlasnika. Villae rusticae nositelji su antičkoga gospodarstva i načina života izvan urbanih naselja koja su opskrbljivala raznovrsnim dobrima.  

U doba cara Augusta organizirane su provincije na širem ilirskom prostoru, a u život provincija prodiru rimske upravne institucije, pravo i običaji, religija. Granica je rimske provincije Dalmacije tekla od ušća Raše u Istri do Snježnika te odatle, crtom južno od Save, preko utoka Sane u Unu do izvorišta Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji, odakle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, potom skretala prema zapadu na rijeku Mati u Albaniji i dopirala do mora; Dalmaciji je pripadalo i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Sjedište je Dalmacije bilo u Saloni, odakle je provincijom upravljao carski namjesnik. Bila je podijeljena u tri sudbena područja, sa sjedištima u Skardoni (Skradin), Saloni i Naroni. U Dalmaciji su u 1. st. bile stacionirane dvije legije, VII. legija u Tiluriju (Gardun) i XI. legija u Burnu (Ivoševci). Aktivne vojne jedinice, nakon okončanja Velikog ilirskog ustanka, u vrijeme rimskog mira (Pax Romana) sudjeluju u gradnji javnih objekata, ponajprije cesta. Cestovni je sustav kroz Dalmaciju uglavnom završen sredinom 1. st. Osim vojske nositelji su romanizacije i urbanizacije italski doseljenici koji nastavaju značajnija središta provincije. 

S prekidom rimskog mira i u Dalmaciji se osjećaju posljedice barbarskih provala. Za Marka Aurelija (161. - 180.) i provale germanskih naroda Markomana i Kvada organizira se obrana provincija, a Salona godine 170. gradi bedeme. Stalna opasnost od provala barbara osnažila je vojsku, u koju su pretežno novačeni barbari iz narodâ na granicama te domaće stanovništvo; to je vrijeme poznato kao vrijeme vojničkih vladara, jer legije aklamacijom proglašavaju careve. Tako su časnici proglasili carem Dioklecijana, koji je podrijetlom bio Ilir iz Dalmacije. S Dioklecijanom (284. - 305.) počinje novo razdoblje u povijesti Rimskoga Carstva.



Pregled zbirke

U Rimsko-provincijalnoj zbirci čuva se više od sedamnaest tisuća predmeta. Nastala je uglavnom na temelju nalaza i otkupa građe s raznih lokaliteta, poglavito iz Salone, potom iz Narone, Aserije (Podgrađe) i Ise. Dalmatinski su predmeti i oni s nepoznatog lokaliteta.

Inventarne knjige ustrojene u 19. st. vođene su prema materijalima i temama, potom prema razdobljima (Prethistorijska zbirka). U 20. st. ustrojile su se zbirke uglavnom prema razdobljima i lokalitetima (Isa, Salona i Narona). Dok su se Numizmatička i Epigrafička zbirka nastavile voditi u zasebnim katalozima, ustrojena je i inventarna knjiga Ranosrednjovjekovne zbirke. Neki su predmeti, oni s natpisom i reljefima, vođeni u dvije knjige. Objedinjena se antička građa upisivala i dalje u jednu knjigu ustrojenu na stari način, prema materijalima i temama, a u rubrici odjel – zbirka upisivano je antički, i tako uglavnom sve do godine 2005., kada je uveden računalni program M++, koji pridonosi rješavanju slojevitog problema inventarizacije muzejske građe. Uvidom u registraturnu građu razvidno je da je od 1978. do 1984. g. u Antičkom odsjeku bila objedinjena grčka, rimska i starokršćanska građa, koja je godine 1984. podijeljena između različitih zbirki. Rimska je zbirka prvi put ustrojena kao samostalna jedinica godine 1984., kao Rimsko-ilirska zbirka, a današnji naziv nosi od 1993. godine. Kustosi Antičkog odsjeka, odnosno Rimsko-ilirske zbirke bili su don Frane Bulić, Mihovil Abramić, Antun Grgin, Cvito Fisković, Kruno Prijatelj, Mladen Nikolanci, Branko Gabričević, Duje Rendić Miočević, Ante Rendić Miočević, Nenad Cambj, Branko Kirigin, Emilio Marin i Ivo Lokošek. Tek godine 2003. uređen je depo, iz kojeg je izdvojena građa Grčko-helenističke zbirke, ali i danas se u njemu, zbog nedostatka prostora, čuva građa Rimsko-provincijalne, Kasnoantičke i Epigrafičke zbirke te Priručne zbirke i lokaliteta Salona. 

U stalnom je postavu, otvorenom godine 2000., i u lapidariju, preuređenom godine 1970. za novi stalni postav, otvoren u povodu 130. obljetnice Muzeja, izloženo oko tisuću i šesto predmeta iz Rimsko-provincijalne zbirke. U stalnom su postavu izlošci u prednjem dvorištu, trijemu, atriju, hodniku i velikoj dvorani. Nalazi s različitih vojnih, svjetovnih i sakralnih lokaliteta predmeti su različitih uporabnih, subjektivnih, simboličkih i umjetničkih vrijednosti. Ti nam arheološki nalazi, kao i natpisi, novac te povijesni izvori otkrivaju kako se rađalo, živjelo, redilo, radilo, zabavljalo, vjerovalo, borilo, bolovalo, umiralo u Rimu, u Dalmaciji.



Stalni postav

Kameni spomenici, ujedno ključni spomenici Rimsko-provincijalne zbirke, izloženi su uglavnom u trijemu Muzeja, pretežito u južnom krilu lapidarija, te istaknuti dvojezičnim legendama. Riječ je o spomenicima koji ilustriraju pogrebni kult spaljivanja i sahranjivanja pokojnika svih društvenih statusa i profesija, cehovske, odnosno vojne i gladijatorske ukope, potom o portretnim spomenicima, onima koji svjedoče brisanje spomena na loše vladare (Damnatio memoriae), o vojnim spomenicima, primjerice ulomku tilurijskog tropeja, skulpturama i reljefima s prikazom raznih božanstava, o ulomcima sakralne i profane arhitekture, podnim i grobnim mozaicima. Na više kamenih spomenika nalaze se prikazi uporabnih predmeta i nakita izloženih u velikoj dvorani.        

Izlaganje Zbirke u velikoj dvorani započinje vojničkim predmetima; najraniji datirani nalazi su iz 1. st., iz razdoblja kad je gušenjem Velikog ilirskog ustanka uspostavljena čvrsta rimska vlast u Dalmaciji. Svi su spomenici popraćeni dvojezičnim legendama.

U dvjema sljedećim vitrinama izlošci su koji svjedoče o svakodnevnom življenju s motrišta različitih obrta, vještina, znanosti, gospodarstva. Uglavnom je riječ o oruđu datiranom u razdoblje Rimskog Carstva, što znači da ne potječe iz zatvorenih cjelina, te da nije kronološki osjetljivo, odnosno da je bilo u dugotrajnoj uporabi. 

U dvije vitrine izložen je toaletni pribor, uglavnom ogledala, strigili, igle ukosnice te balzamariji. 

Vjerske prilike u Dalmaciji ilustriraju mali predmeti različitih kultnih, ukrasnih i drugih vrijednosti. Uz figurice vjerojatno iz lararija, kućnih svetišta bogova zaštitnika obitelji, ili iz hramova, izloženi su i predmeti kućnog inventara, dijelovi nošnje i nakita. Takav izbor predmeta ukazuje na prožetost svjetovnog i svetog. Rimski službeni kultovi Jupitera, Junone, Minerve, Neptuna, Marsa, Venere, Apolona, Dijane, Vulkana, Veste, Merkura, Cerere, odnosno dvanaest vrhovnih bogova, koliko su ih imali i Etruščani i Sabinjani, ali i božanstava nižega reda, heroja, careva, njeguju se u gradovima, gdje zarana prodiru i orijentalni kultovi frigijskih božanstava Kibele i Atisa, egipatskih božanstava Izide, Ozirisa, Serapisa, perzijskoga Mitre, koje su u Rim donijeli putujući obrtnici, trgovci, robovi, a carevi uvrstili u rimski panteon. 

Nadalje, izloženi su dijelovi nošnje i nakit, koji su pod utjecajem modnog diktata često mijenjali izgled, pa ih držimo preciznim reliktima, odrednicama vremena iz kojeg potječu.  

Slijede izlošci koji ilustriraju zabavu, a naglasak je na prikazima teatarskih maski i gladijatora na različitim predmetima. 

U šest su vitrina, od kojih jedna sugerira postavljen stol, izloženi predmeti kućnog inventara, počevši od ulaza u kuću (brave, ključevi), preko rasvjete (svjetiljke, svijećnjaci), dijelova pokućstva (brončani okovi ležaljki) i predmeta umjetničkog obrta, do posuđa i pribora za pripravljanje i posluživanje jela i pića. 

Nekropole u pet vitrina ilustriraju predmeti izrađivani i rabljeni samo u kultne svrhe i oni za koje se zna da potječu iz određenoga groba. Uz žare za pohranu ostataka spaljenog pokojnika izloženi su uglavnom stakleni balzamariji, od kojih su neki rastaljeni jer su zajedno s pokojnikom gorjeli na lomači kako bi ublažili širenje neugodna mirisa. Svjetlost svjetiljaka obasjavala je pokojniku put kroz podzemni svijet, a štitile su ga izrađevine od kristala, koji ima moć osvježavanja i hlađenja te pomaže umrlom pri prijelazu Flegetonta, rijeke podzemnog svijeta koja teče vatrom i dimom. Osim u materijalu simbolika je i u obliku predmeta i u prikazu. Spomenimo samo jantarne i staklene preslice, krhke za uporabu, kojima se upućuje na aktivnost pokojnice i vrlinu kućanice, ili prikaz zagrljenih Erosa i Psihe na jantarnom prstenju, predimenzioniranom za nošenje, koje je simbol utjehe, blaženstva i spasenja nakon smrti. 

Glava cara Trajana

Glava cara Trajana

  • 1. - 2. desetljeće 2. st. po. Kr.
  • Issa (Vis)
  • bijeli mramor
  • vis. 47 cm, šir. 27,5 cm, deb. 30,5 cm

Monumentalna glava cara Domicijana (81. - 96.) iz obitelji Flavijevaca prepravljena je nakon njegova svrgavanja u glavu cara Trajana (98. - 117.). Vjeran je prikaz muževnog cara s naglašenom odlučnošću i herojskim izrazom lica. U kosi je corona laurea ili lovorov vijenac kakav nose carevi. Na vratu su vidljivi ostatci prikaza toge. To što je glava uspješan palimpsest (prepoznatljiva je Domicijanova isturena brada), upućuje na zaključak da su novi carski lik izradili vješti lokalni, isejski ili salonitanski, majstori. Domicijanov je portret prerađen jer je na tog zadnjeg cara flavijevske dinastije, kao i na Nerona (54. - 68.), zadnjeg cara julijevsko-klaudijevske dinastije, primijenjen damnatio memoriae ili zatiranje sjećanja, što znači da su senatskom odlukom izbrisani tragovi sjećanja na postojanje lošeg vladara.

Sarkogaf s prikazom lova na kalidonskog vepra

Sarkogaf s prikazom lova na kalidonskog vepra

  • Spalatum, kraj Krstionice sv. Ivana, vjerojatno iz Salone
    240. - 250. g. po. Kr.
  • pentelički mramor
  • duž. 198 cm, šir. 86 cm, vis. 122 cm

Sarkogaf s prikazom lova na kalidonskog vepra atički je sarkofag od mramora ubranog u kamenolomima na planini Penteliku (Pentelikon) u blizini Atene, grada na Atičkom poluotoku i proizvodnog središta atičkih sarkofaga. Kao i svi sarkofazi sastoji se od sanduka i poklopca. Poklopac je tipa kline, u obliku ležaljke na kojoj su potpuno otučene figure opruženih pokojnika, a djelomično i jastuk. Madrac je zaglađen kako bi se na njemu prilikom sekundarne, naknadne uporabe sarkofaga, nedugo nakon sredine 3. st. po. Kr., uklesala poprsja bračnog para i urezao natpis: 
IVL SAB/IN/O P/RO/CV/L/EIANO/A MILITI/IS IVL PROCVLV/S/PATER AE/LIA (?) PRISCA MATER = Juliju Sabinu Prokulejanu / nakon raznovrsnih vojnih službi, Jul Prokul / otac (i) Elija Priska majka (postave); desno od likova uklesan je natpis s imenom drugog pokojnika: C(aius) ROECI(us) THALASI(us).
Na prednjoj strani sanduka prikazan je mit o lovu na kalidonskog vepra u trenutku kada ga Meleagar napada kratkim kopljem.

Prema mitu, kalidonski kralj Enej, prinoseći žrtvu olimpskim bogovima, nije počastio Artemidu, pa mu je uvrijeđena božica poslala golemog vepra da mu pustoši zemlju. Njegov je sin Meleagar, okupivši znamenitu družinu, krenuo u lov na kalidonskog vepra. Na stražnjoj, nedovršenoj strani, na kojoj je sarkofag otučen i opljačkan, prikazan je lov i povratak s lova na jelena i taj prikaz, za razliku od prikaza na prednjoj i bočnim stranama, nije povezan s mitom. Mislilo se da je u tom sarkofagu pokopan car Dioklecijan, i to zbog imena Priska na natpisu, kako se zvala Dioklecijanova žena, kao i zbog prikaza lova na vepra; prema legendi, naime, Dioklecijan je trebao postati carem nakon što ubije vepra, kako mu je bila prorekla galska krčmarica Drijada. Dioklecijan je godine 284. zaista postao carem nakon što je ubio vepra: istim kopljem kojim je prefekt pretorijanaca Arije Aper (Vepar) ubio cara Numerijana, Diklecijan je ubio Apera. Dioklecijan je međutim pokopan u porfirnom sarkofagu u svojemu mauzoleju, danas katedrali sv. Dujma. U sjeveroistočnom dijelu muzejskog lapidarija izložen je ulomak koji bi mogao pripadati carevu porfirnom sarkofagu.

 

Sarkofag supružnika Atije Valerije i Valerija Dinensa

Sarkofag supružnika Atije Valerije i Valerija Dinensa

  • Salona (Solin), Zapadna nekropola
  • rano 3. st. po. Kr.
  • prokoneški mramor
  • duž. 225 cm, šir. 116 cm, vis. 166 cm

Sarkofag supružnika Atije Valerije i Valerija Dinensa pripada arhitektonskom tipu sarkofaga. Sastoji se od sanduka i pokrova u obliku krova na dvije vode. Kose površine pokrivene su ljuskastim crijepom. Na kutovima su akroteriji; na lijevom je sačuvana samo potkoljenica jednog lika, a na desnom je nagi lik mitološkog heroja u ležećem položaju. Najvjerojatnije je riječ o prikazu grčkog mita o pastiru Endimionu: nakon što ga je poljubila zaljubljena Selena, božica Mjeseca, on je utonuo u beskonačan san te ostao vječno mlad. Na bočnim stranama pokrova u sredini su prikazane rozete s nekoliko latica. Na pročelju sarkofaga dva krilata erota drže oktogonalnu tabulu s okruglim profiliranim natpisnim poljem i natpisom: 

D(is) M(anibus) / DVOBVS ADOLESCENTIB(us) / VAL(erio) DNENTI V(iro) E(gregio) / ANN(orum) XXVII ET / ATT(iae) VALERIAE / CONIVGI EIVS / ANN(orum) XVIII / OCTAVIA QVIETA / GENERO ET/ FILIAE = Bogovima Manima. Mladima Valeriju Dinensu izvrsnom mužu u dvadesetsedmoj godini života i Atiji Valeriji njegovoj supruzi u osamnaestoj godini. Oktavija Kvijeta, zetu i kćeri (postavi). 

To je jedini dosad otkriveni neopljačkani salonitanski sarkofag. U njemu su nađeni igraći žetoni, ukosnice i luksuzan ženski nakit, koji su izloženi u dvorani, u vitrini s nakitom. 

Reljef s prikazom rimskih bogova

Reljef s prikazom rimskih bogova

  • Spalatum (Split); uzidan u zvonik katedrale, izvađen tijekom obnove zvonika 1897. g.
  • sredina 2. st. po. Kr.
  • vapnenac
  • duž. 133 cm, vis. 76 cm, deb. 36 cm

Na ulomku reljefa hijeratski je prikazano sedam rimskih bogova, od pretpostavljenih dvanaest. U središtu se nalaze vrhovni bog Jupiter i njegova žena Junona. Jupiter je zaogrnut plaštem preko bedara, sa žezlom u jednoj i vjerojatno munjom u drugoj ruci te orlom uz desnu nogu; Junona, odjevena u opasanu tuniku i stolu, jednom rukom iz patere izlijeva žrtvu na žrtvenik smješten između nje i Jupitera, a u drugoj ruci možda drži baklju. Na žrtveniku se čita ime onoga koji je reljef postavio: 

MESC(ius) TERT(ius) FELICITER. 

Iza božanskog para je Merkur, glasnik bogova, zaštitnik trgovaca i pratitelj mrtvih u podzemni svijet, odjeven u tuniku i ogrnut plaštem te s krilatim šeširom ili petasom na glavi. S Jupiterove desne strane nalazi se božica mudrosti Minerva, odjevena u dugački peplos, koja na prsima nosi egidu s prikazom Gorgone, na glavi kacigu, u jednoj joj je ruci koplje, drugom se oslanja na štit, a uz nogu joj je sova, simbol mudrosti. Njoj zdesna je nagi junak Herkul, s kožom nemejskog lava prebačenom preko ruke. Lijevo od Junone prikazan je bog rata Mars, s tragovima kacige na glavi, odjeven u kratku tuniku preko koje nosi kožni oklop; jednom rukom drži štit, a drugom koplje ispred kojeg je vojnički tropej, spomenik pobjede u obliku debla s potkresanim granama na koje se stavlja torzo oklopa i oružje. Slijedi maloazijska božica Kibela, odjevena u opasanu tuniku, s plaštem koji joj je pričvršćen oko vrata i  pada niz leđa, sa žezlom i krunom u obliku gradskih zidina; Kibela je u Rimskom Carstvu štovana kao majka bogova i gospodarica prirode te zaštitnica grada. Između Marsa i Kibele, ispred njezina žezla, prikaz je štitnika za potkoljenice.

Monumentalna statua boginje Minerve

Monumentalna statua boginje Minerve

  • Salona (Solin), Grudine, istočno od teatra
  • rano 1. st. po. Kr.
  • prokoneški mramor
  • vis. 171 cm, šir. 73 cm, deb. 41 cm

Unatoč tome što neki dijelovi nedostaju, prema sačuvanom ulomku egide s tragovima krugolikih zmijskih tijela i Gorgone na prsima, jasno je da je riječ o Minervi u nadnaravnoj veličini. Minerva je, nekoć Menerva, indigena italska božica, s vremenom asimilirana s grčkom Atenom, boginjom mudrosti i zaštitnicom umijeća, obrta i trgovine. Odjevena je u hiton potpasan pod grudima, a vidljiv je i trag plašta. Sudeći prema njezinu ratobornom stavu, držimo da je glava božice s kacigom bila okrenuta nalijevo te da je u lijevoj uzdignutoj ruci držala štit, a u desnoj koplje. Oblikovana je, u duhu umjetnosti rimskoga carskog doba, modifikacijom grčkog ikonografskog izvornika Atene Promahos. Epitet Promahos označava božicu kao najistaknutiju bojovnicu ili braniteljicu. Vjerojatno je bila postavljena u svetištu u blizini foruma.

Ulomak glave, vjerojatno Dioklecijanove kćeri Galerije Valerije

Ulomak glave, vjerojatno Dioklecijanove kćeri Galerije Valerije

  • Salona (Solin)
  • kraj 3. ili početak 4. st. po. Kr.
  • bijeli mramor
  • vis. 27,5 cm, šir. 27,5 cm, deb. 23 cm


Ulomak glave mlade žene od bijelog mramora, nesumnjivo carice, na što ukazuju njezine goleme dimenzije i činjenica da je bila namjerno uništena u gorljivosti pobjednika nakon promjene vlasti. Carica nosi modernu frizuru: kosa je počešljana na razdjeljak i skupljena na vratu iza ušiju u pletenicu svijenu do tjemena. Taj se portret, pomno izrađenih detalja, osobito očiju, kojih je pogled usmjeren u daljinu, drži remek-djelom svog vremena. Valerija, Dioklecijanova kći jedinica, rođena je između 270. i 275. godine. Udajom za cezara Galerija 293. g. ušla je u rod Galerija, što je razvidno iz njezina punog imena, u kojem njezino izvorno rodno ime slijedi iza muževljeva. Godine 308. dodijeljen joj je naziv Augusta, te je po njezinu imenu dio nekadašnje provincije Panonije nazvan Valeria. Nije imala vlastite djece. Nakon Galerijeve smrti godine 311. odbila je nemoralnu ponudu prijestolonasljednika, osuđena je na progonstvo te je zajedno sa svojom majkom Priskom dekapitirana u Solunu 314. ili 315. godine, a njihove su glave bačene u more. Valerija je bila prikazana na novcu, ali površno, a kako joj se ne može sa potpunom sigurnošću pripisati nijedan skulpturalni portret, zapravo ne znamo kako je točno izgledala.

Svjetiljka s prikazom peći puhača stakla

Svjetiljka s prikazom peći puhača stakla

  • Asseria (Podgrađe kod Benkovca)
    sredina 1. st. po. Kr.
  • keramika
  • vis. 2,9 cm, šir. 8,2 cm, dužina 11,5 cm

Na svjetiljci sjevernoitalskog podrijetla prikaz je male staklarske peći, s donjim odjeljkom za loženje te s gornjim, zatvorenim odjeljkom, za zagrijavanje stakla na puhaljci i keramičkim ulomkom za zatvaranje i otvaranje ili ojačavanje zatvora, glatke radne plohe za valjanje, oblikovanje stakla na puhaljci desno od operativnog odjeljka i ležišta za postupno hlađenje oko gornjeg odjeljka; na podu su prikazani komadi sirovog stakla; prikazani su i staklari, koji čini se pušu kroz keramičke cijevi koje su lako mogli sami napraviti, što bi moglo objasniti brzo širenje tehnike puhanja stakla; uz puhače stakla, oslobođene robove, urezana su njihova imena: [Tre]llus i Athenio. 

Balzamarij izbočenih stijenki

Balzamarij izbočenih stijenki

  • Salona (Solin)
  • 1. pol. 1. st. po. Kr.
  • staklo
  • vis. 6 cm, pr. tijela 5,3 cm, pr. vrata 1,4 cm, pr. oboda 2,1 cm

Balzamarij izbočenih stijenki od mozaičkog vrpčastog stakla s neprozirnim tamnomodrim, žutim, zelenim i smeđim vrpcama te vrpcama bezbojnog stakla između kojih je zlatni listić. Na ramenu, na mjestu najvećeg promjera tijela te u sredini i na rubnom dijelu ravnog dna urezani su horizontalni žljebovi. Cilindričan vrat završava niskim ljevkastim obodom na kojem su s unutarnje strane urezana dva pojasa koncentričnih linija. Polikromni su balzamariji s pozlaćenim vrpcama nađeni uglavnom u Italiji i u zapadnim provincijama, ali i na istočnom Mediteranu. Vrpce zelenog stakla razlikuju rimske proizvode od helenističkih. Mozaička je tehnika s umetnutim zlatnim vrpcama istočnjačkog podrijetla, a do kraja Augustova doba preuzeta je na zapadu, u Italiji, osobito u Akvileji. 

Kalup za dno boce pravokutnog presjeka tijela

Kalup za dno boce pravokutnog presjeka tijela

  • Salona (Solin), jugoistočna nekropola
  • 4. četvrtina 1. st. - 2. st.
  • mramor
  • vis. 22 cm, šir. 27,5 cm, deb. 7 cm

Kalup s urezanim prikazom gladijatora i natpisom u negativu:

MISCENIVS/AMPLIATVS/FACIT/SALOИAS. 

Na bokovima natpisnog polja prikazani su gladijatori. Na pozitivu s lijeve strane natpisnoga polja prikazan je trački gladijator (thraex), s vizir-kacigom (galea), četvrtastim štitom (parmula), zaštitnim rukavom na desnom laktu (manica), zakrivljenim mačem u desnoj ruci (sica) te sa štitnicima za noge (ocreae); s desne strane natpisa je gladijator murmillo, s vizir-kacigom (galea), štitom (scutum), zaštitnim rukavom na lijevom laktu (manica), kratkim mačem (gladius) u lijevoj ruci te sa štitnicima za noge (ocreae). Bočno od njih prikazane su palmine grane kao simboli pobjede. Cijeli prizor je uokviren, a na kutovima su kružne rupice. Prizor se nalazi na ispupčenom pravokutnom polju, uglačanom kao i rubni dijelovi u podnožju za uglavljivanje vertikalnih stijenki. Ostali su dijelovi kamenoga kalupa koji imaju oblik nepravilnog pravokutnika uglavnom grubo obrađeni. Prije se mislilo da je kalup služio za pečenje kruha koji se dijelio u amfiteatru te da je Miscenije Amplijat bio vlasnik pekarnice; drugo je mišljenje bilo da se kalup rabio za izlijevanje metalnih pločica za uspomenu na igre koje je u salonitanskom amfiteatru priređivao Miscenije Amplijat. Danas držimo da je Miscenije Amplijat bio staklar. To je jedini pronađeni rimski kalup za proizvodnju boca pravokutnog presjeka.

 

Grozdoliki balzamarij s listovima vinove loze i košarom

Grozdoliki balzamarij s listovima vinove loze i košarom

  • Spalatum (Split), nekropola u Lori 
  • 2. pol. 1. st. po. Kr.
  • staklo
  • vis. 7,6 cm, pr. tijela 4,44 cm, pr. oboda 2,34 cm

Rijedak tip balzamarija, puhan u dvodijelni kalup, od tamnomodrog prozirnog stakla, s tijelom u obliku trodijelnoga grozda okruglog grožđa, s listovima vinove loze što vise s ramena na dvije strane; u donjem je dijelu, ispod grožđa, prikaz košare. Vrat balzamarija završava ljevkastim obodom s rubom svijenim prema unutra.

Mozaik s prikazom Tritona

Mozaik s prikazom Tritona

  • Salona (Solin), Ilinac, Zubanovac, vila namjesnika rimske provincije Dalmacije
  • 1. pol. 3. st. po. Kr.
  • kamen, staklo
  • dim. cjeline 10 m2; dim. izreza 6 m2

Polikromni mozaik, površine oko 10 metara četvornih, podignut je i konzerviran godine 1942., ali ne izvorno, kao tepih pravokutnog oblika, nego samo njegovo središnje polje. Rubne vrpce, različito urešene, meandrima, lovorovim vijencem, valovnicom, toniranim elementima, uokviruju sva polja. U kutovima vrpce s lovorovim vijencem prikazane su različite glave, maske. U središtu je oktogonalni medaljon, nastao prepletom dvaju kvadrata, s prikazom glave Tritona koji je radoznalo, raširenih očiju, izronio iz mora. Triton je morsko polubožanstvo. U kosi su mu zapletene alge i rakova kliješta, a niz vrat mu na prsa padaju krakovi hobotnice. U sporednim krajnjim poljima prikazane su po dvije pantere u skoku do kantara, iz kojeg izlaze vitice, odnosno po dvije ptice, do stručka akanta sa cvjetovima, te pojedinačne ptice u unutrašnjim sporednim poljima. Iz iste vile potječu i drugi dijelovi podnog mozaika, od kojeg su u Muzeju izloženi mozaici s prikazom Orfeja i Apolona.

Ulomak tropeja

Ulomak tropeja

  • Tilurium (Gardun)
  • vapnenac
  • poč. 1. st. po. Kr. 
  • vis. 104 cm, šir. 136 cm, deb. 24 cm

U Tiluriju, logoru rimske VII. legije, bio je postavljen spomenik u čast pobjede Rimljana nad ilirskim ustanicima pod Batonovim vodstvom. Od tog spomenika sačuvao se manji dio baze s krajnjim desnim dijelom natpisnog polja na kojem je sačuvano samo slovo O. Desno od natpisnog polja prikazan je u reljefu tropej, deblo s oružjem, te dva zarobljena Ilira sputana lancima. Likovi su prikazani realistično, s detaljima ilirske nošnje: opanci, suknene hlače, fibula i šubara.