Error rendering template

Priručna zbirka i lokalitet Salona

 

U muzejskoj zbirci pod nazivom Priručna zbirka i lokalitet Salona čuvaju se svi pokretni i nepokretni spomenici koji se in situ nalaze na lokalitetima Salone, unutar i izvan zidina antičkoga grada, na površini nešto većoj od 9 hektara. U Zbirci su pohranjeni i pokretni arheološki predmeti pronađeni tijekom velikih sustavnih, revizijskih i zaštitnih istraživanja, koja je u Saloni od 1970. godine Arheološki muzej u Splitu provodio samostalno ili u suradnji s domaćim i stranim stručnjacima (Ilinac, Porta Caesarea, Hortus Metrodori, jugoistočna nekropola, obilaznica 1986./87., Teatar i hram, Amfiteatar, Marusinac, Manastirine - KIC, i dr.). Čuvaju se i predmeti koji su rezultat zaštitnih arheoloških istraživanja na širem prostoru grada Solina (odnosno antičkoga grada i njegova agera), koja su proveli stručnjaci iz Konzervatorskog ureda u Splitu i pojedine privatne arheološke tvrtke (Amfiteatar, Bencunuše, trasa plinovoda u Ulici Stjepana Radića i dr.). Pokretni materijal nalazi se u depoima u Tusculumu, područnoj muzejskoj zgradi na Manastirinama u Solinu, i glavnoj muzejskoj zgradi u Splitu. Arheološki muzej, koji se od svojeg osnutka brine o Saloni i njezinim lokalitetima, godine 1988. je radi bolje zaštite i prezentacije formirao Radnu jedinicu za Salonu, u okviru koje su uspostavljena nova radna mjesta, za dva kustosa lokaliteta, arhitekta, tehničko osoblje i čuvare. Radi bolje stručne i znanstvene obrade nalaza Muzej je 1996. godine formirao novu zbirku pod nazivom Arheološka zbirka i lokalitet Salona, koja 2005. godine dobiva današnji naziv, Priručna zbirka i lokalitet Salona. U sastav zbirke ušao je i velik broj predmeta koji su prije bili dijelom drugih muzejskih zbirki, poput Epigrafičke, Rimsko-provincijalne i Kasnoantičke zbirke. Do sada je u muzejsku zbirku upisano oko 12 tisuća predmeta.  

U Tusculumu, područnoj zgradi Muzeja smještenoj pokraj ruševina starokršćanske bazilike na Manastirinama, izložen je manji dio pokretnih nalaza. Smješteni su u Spomen-sobi don Frane Bulića i u ulaznom dijelu pokraj recepcije. Građevina je prema zamisli i na inicijativu don Frane Bulića, znamenitog ravnatelja Arheološkog muzeja, podignuta 1898., za potrebe arheološkog i istraživačkog rada na terenu te za brojne posjetitelje antičkoga grada. Građevinu je Bulić nazvao Tusculum, prema nazivu omiljenog izletišta rimske aristokracije u kojemu je luksuznu vilu posjedovao i veliki antički pisac i govornik Ciceron. Pročelje zgrade Bulić je dao ukrasiti arhitektonskim i ornamentalnim ulomcima koji potječu sa salonitanskih lokaliteta i sa starog romaničkog zvonika splitske katedrale. Buliću drag motiv Dobrog pastira ističe se u edikuli na južnom pročelju kuće, ispred kojeg se prostire vrt s fontanom i šetnicom između kamenih stupova ukrašenih stilski različitim kapitelima. U vrtu su izloženi kameni spomenici koji ne potječu s Manastirina: starokršćanski sarkofazi, žrtvenici, dijelovi arhitektonske plastike i natpisi.  

U prizemlju se nalazila tzv. Gostinjska soba, namijenjena posjetiteljima Salone, gdje su oni mogli steći prva saznanja o Saloni i krenuti u obilazak lokaliteta, a na povratku se odmoriti i u mirnoći prostora sabrati svoje dojmove. Inspirirani viđenim mnogi su ostavili nadahnute zapise u Knjizi posjetitelja, okrijepljeni uz to domaćim proizvodima u zalogajnici Ad Bonum Pastorem. Gostinjska soba bila je oslikana starokršćanskim motivima u pompejanskom stilu. Sredinu stropa krasio je lik Dobrog pastira, uokolo kojeg su prikazani starokršćanski simboli: paun, riba, golubica, dupin, vinova loza. Na zidu su bili stihovi rimskog pjesnika Horacija kojima se veličalo selo i ljepota života na selu. Na sredini prostorije nalazio se kameni stol poduprt kapitelima i bazama stupova, okružen s nekoliko drvenih stolaca ručne izradbe te dva dna sarkofaga. Iznimna vrijednost Tusculuma bila je Biblioteca patria, Bulićeva osobna knjižnica, smještena na katu, u prostoriji sa slikama salonitanskih mučenika, Venancija, Anastazija i Domnija, koje je naslikao dominikanac Vinko Draganja. U knjižnici su posjetitelji mogli prelistati knjige od iznimne važnosti za našu kulturnu baštinu, primjerice djelo R. Adama o Dioklecijanovoj palači. 

Nakon Bulićeve smrti sjaj Tusculuma počinje gasnuti. Čak je Bulićeva knjižnica 1963. godine, zbog nemogućnosti zaštite, premještena u Muzej i uključena u fond muzejske knjižnice. Početkom 80-ih godina pristupilo se postupnom uređenju unutrašnjosti zgrade i njezina okoliša. U prigodi obilježavanja 50. obljetnice Bulićeve smrti, godine 1984., Gostinjska je soba preuređena u Spomen-sobu, a 2008. godine vraćen joj je izvorni izgled. Obnovljeni su oslici i kameni namještaj. Na sjevernom i istočnom zidu izložene su slike i ilustracije iz Bulićeva doba u autentičnim okvirima, a dio Bulićeva života i rada u Saloni prikazan je na fotografijama izloženim na zapadnom i južnom zidu prostorije. Neki njegovi rukopisi, knjige i osobni predmeti izloženi su u položenoj vitrini. Jedan od najvažnijih trenutaka u Bulićevu radu zabilježen je na fotografiji s otvaranja Prvoga međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju, održanog u Splitu i Solinu godine 1894. U prostoriju su vraćeni i neki arheološki eksponati: urne, amfora, ulomak mramornog stupa s Marusinca ukrašen biljnim motivima i kopija ulomka oltarne pregrade s imenom hrvatskog kneza Trpimira. Za novo postolje poprsja don Frane Bulića, kipara Ivana Bulimbašića, upotrijebljen je donji dio tordiranog antičkog stupa s bazom. Novi izložak je teodolit marke La Filotecnica, geodetski instrument kojim se Bulić koristio tijekom arheoloških istraživanja. 

Za primanje posjetitelja uređena je recepcija, pritom obogaćena vrijednim izlošcima: originalnim dijelovima podnih mozaika (od kojih se, uz dva jednostavna crno-bijela, ističe višebojni mozaik s prikazom jelena), dvjema mramornim skulpturama žene i muškarca te dvjema kamenim urnama u obliku sarkofaga s epitafima. Danskom arhitektu Ejnaru Dyggveu, zaslužnom istraživaču Salone i počasnom građaninu Solina, je u prigodi stogodišnjice njegova rođenja u prizemlju Tusculuma godine 1987. postavljena spomen-ploča. Dyggve je od 1929. do 1932. godine kao zaposlenik Muzeja živio sa svojom obitelji u Tusculumu, što je, po njegovim riječima, bilo najljepše razdoblje njegova života.

Na katu se nalaze tri prostorije. Ona najveća, u kojoj se nekoć nalazila Biblioteca patria, funkcionira kao dvorana za sastanke s priručnom knjižnicom, a dvije manje služe za rad muzejskih kustosa i drugih djelatnika. U potkrovlju je prostor za izradu tehničke dokumentacije lokaliteta i nalaza, prostor za rad osoblja tehničkog odjela (arhitekta, konzervatora i crtača), a podrum zgrade je u funkciji depoa za pohranu kamenih spomenika. Konzervatorsko-restauratorska obrada obavlja se u unutrašnjim i vanjskim radionicama, uz naglasak na preliminarnu obradu nalaza i restauraciju kamena. Kućica u kojoj se donedavno nalazio stan za čuvara lokaliteta Salone, preuređena je kao dodatni prostor radionice u prizemlju i depoa u potkrovlju. Prostorija na katu istočnog dijela Tusculuma dobila je višenamjensku funkciju, za dodatnu izložbenu aktivnost, predstavljanja, predavanja, projekcije, edukativne radionice i sl.  

Za razliku od svih drugih muzejskih zbirki u kojima je zaposlen po jedan izvršitelj, u salonitanskoj su zbirci zaposlene dvije izvršiteljice: Jagoda Mardešić, viša kustosica, i Ema Višić - Ljubić, viša kustosica.