Priručna zbirka i lokalitet Salona


Povijesni pregled

U jednome od najljepših zaljeva na istočnoj jadranskoj obali, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), nastala je Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočnojadranske obale i dobra prometna povezanost sa zaleđem preko kliškog prijevoja omogućili su gradu brz i nesmetan razvoj.

Salona je, kako navodi Strabon, prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata (’epίneion...tvn Dalmatέwn), koji su, prema novijim arheološkim spoznajama, imali svoju utvrdu (oppidum) na obroncima Kozjaka. Razvila se u neposrednoj blizini Tragurija i Epetija, gradova koje su u 3. st. pr. Kr. osnovali isejski Grci.

U jeku rimskih sukoba s Ilirima za prevlast na istočnojadranskoj obali u Saloni je godine 119. pr. Kr. s vojskom prezimio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel, zbog pobjeda nad Ilirima nazvan Dalmatik (Dalmaticus). Ta zbivanja opisuje povjesničar Apijan Aleksandrijski u djelu Rhōmaiká. U to je vrijeme u gradu uz domaće Ilire i grčke doseljenike živio i velik broj Italika.

Za građanskog rata između Cezara i Pompeja, koji je sredinom 1. st. pr. Kr. silno potresao rimsku državu, Salona je, jer se borila na strani budućeg pobjednika Cezara,  dobila status rimske kolonije, s nazivom COLONIA MARTIA IVLIA SALONA, i postala središtem Ilirika, poslije provincije Dalmacije, te sjedištem jednog od triju sudbenih područja provincije. Nakon ugušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak), koja je trajala od 6. do 9. godine, za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta (Pax romana).

Stara gradska jezgra bila je trapezoidnog oblika, opasana zidinama i utvrđena kulama. Od tog najstarijeg dijela rimskoga grada sačuvao se istočni potez zidina s monumentalnim gradskim vratima. U tom dijelu grada postojale su dvije glavne komunikacije. Prva, koja se naziva i via principalis, protezala se u pravcu istok-zapad (decumanus) te je povezivala istočna i zapadna gradska vrata. Pravcem sjever-jug vodila je druga komunikacija (cardo), uz koju se u  jugoistočnom dijelu grada smjestilo glavno gradsko središte, forum s kapitolijem. Od početka 1. st. grad se počeo postupno širiti izvan zidina prema istoku i zapadu.  

U vrijeme opasnosti od provala germanskih plemena Kvada i Markomana gradska predgrađa se oko godine 170. također utvrđuju. Salona je kao urbanistička cjelina dobila izduženi oblik, kako ju je već u 1. stoljeću po. Kr. vidio rimski pjesnik Lukan, te je u svojem epu Pharsalia i naziva longae Salonae

Osobito značajno razdoblje u razvoju grada je doba vladavine cara Dioklecijana (284. - 305.), koji je nedaleko od Salone sagradio velebnu palaču u koju se povukao nakon abdikacije 305. godine. Salona je dobila počasni naslov Valeria po carevu gentilnom imenu. U to je vrijeme Salona napučen grad, koji zajedno s okolicom broji najvjerojatnije oko 60 tisuća stanovnika i u kojemu živo pulsira snažan kozmopolitski duh. Zbog povoljnog položaja privlači mnoge doseljenike, koji su donosili nove običaje i vjerovanja. Uz službenu rimsku religiju u Saloni su egzistirala različita orijentalna vjerovanja, poput kultova Izide i Kibele, a osobito je bilo rašireno štovanje Mitre, maloazijskog božanstva sunca, čija su svetišta pronađena na nekoliko mjesta unutar i izvan grada. U gradu je postojala i židovska vjerska zajednica.

Od sredine 3. st. u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje prvoga salonitanskog biskupa Venancija, koji je iz Rima došao sa zadaćom organiziranja crkve u Saloni te širenja kršćanke vjere u unutrašnjost provincije Dalmacije. Venancijevo vjerovjesništvo prekinuto je njegovom mučeničkom smrću u posljednjim godinama vladavine cara Valerijana. Njegov nasljednik, biskup Domnio, Sirijac iz Antiohije, bio je na čelu kršćanske zajednice u vrijeme cara Dioklecijana. Taj je veliki reformator, koji je Carstvu želio vratiti mir i stabilnost, ostao zapamćen kao posljednji rimski car koji je nemilosrdno progonio kršćane. Tako je u Saloni godine 304. u areni amfiteatra pogubljen velik broj kršćana, među kojima je bio i biskup Domnio, najugledniji član kršćanske zajednice.  

Dioklecijanov nasljednik car Konstantin izdao je godine 313. tzv. Milanski edikt, kojim kršćanima dopušta slobodno ispovijedanje vjere, a car Teodozije Veliki krajem 4. st. kršćanstvo proglašava jedinom dopuštenom religijom. Te su odluke imale dalekosežne posljedice ne samo za širenje kršćanstva nego i za urbanistički razvoj svih gradova Carstva pa tako i Salone. Glavno gradsko središte premješta se s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom 5. stoljeća podignut episkopalni centar  s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Brojne druge crkvene građevine su tijekom 5. i 6. stoljeća sagrađene unutar i izvan gradskih zidina, promijenivši na taj način urbanistički izgled grada. Za potrebe brojčano narasle vjerske zajednice grade se prostrane, trobrodne longitudinalne građevine s istaknutom apsidom, a u istočnom dijelu grada još jedna trobrodna bazilika s krstionicom. Među njima oblikom se izdvaja crkva u Gradini, građevina centralnog tlocrta posvećena Bogorodici. Značenje Salone kao središta kršćanstva potvrđuje činjenica da je početkom 5. st. salonitanski biskup postao metropolitom Dalmacije, a u Saloni su godine 530. i 533. održana i dva važna crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa.

Nakon podjele Carstva godine 395. provincija Dalmacija pripala je zapadnom dijelu. Učestali prodori barbara prouzročili su daljnje slabljenje središnje vlasti, što se odrazilo i na političke prilike u provinciji Dalmaciji. U Saloni se ugledni patricij Marcelin godine 461. proglasio kraljem nezavisne Dalmacije. Naslijedio ga je njegov nećak Julije Nepot, koji je vladao i kao posljednji rimski car nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva. Ubijen je 480. g. u Dioklecijanovoj palači. Nakon toga Dalmacija dolazi pod vlast Odoakara, kralja Italije,  a od 493. godine priznaje vlast Ostrogota.

Na početku dvadesetogodišnjega Bizantsko-gotskog rata godine 535. Salonu je osvojio bizantski vojskovođa Mund. Grad je postao značajno vojno uporište Bizanta u daljnjim akcijama protiv Gota. Razdoblje istočnorimske vlasti u Saloni, a osobito Justinijanovo doba posljednje je slavno razdoblje u povijesti  grada. Graditeljska aktivnost 6. stoljeća u Saloni nosila je snažan pečat stila Justinijanove epohe i nije se ograničila samo na prostor i građevine unutar gradskih zidina nego je obuhvatila i one smještene izvan zidina, s naglaskom na preuređenu bazilika u okviru starokršćanskih cemeterijalnih kompleksa.

Sredinom 7. st., nakon prodora Avara i Slavena, život u Saloni se gasi i ona prestaje postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja postaje jezgra srednjovjekovnoga Splita. Kult salonitanskih mučenika nije nestao, nego je zajedno s njihovim zemnim ostatcima prenesen u Split, koji i u crkvenom pogledu postaje nasljednik Salone. 

Prema povijesnim izvorima nakon pada Salone papa Ivan IV. šalje opata Martina u Dalmaciju i Istru da učvrsti vjeru i otkupi kršćane koji su postali roblje te da sakupi i prenese u Rim posmrtne ostatke kršćanskih mučenika. Tako su u kapeli sv. Venancija koju je Papa dao sagraditi unutar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu bile položene i relikvije salonitanskih mučenika. 

Uz istočne zidine negdašnje rimske metropole Salone naseljavaju se Hrvati i ondje podižu jedno od najznačajnijih središta srednjovjekovne hrvatske države. 

Sarkofag opatice Ivane

Sarkofag opatice Ivane

  • 12. svibnja 612. g. 
  • Salona, Manastirine
  • vapnenac
  • duž. 2,07 m, šir. 0,63 m, vis. 0,80 m

Sjeverno od apside starokršćanske bazilike na Manastirinama nalazi se in situ sanduk sarkofaga opatice Ivane, koja je (prema interpretaciji F. Bulića) još kao djevojčica u Salonu došla iz Sirmija, nakon što su godine 582. taj grad zauzeli Avari. Na prednjoj strani sanduka uklesan je natpis koncipiran u šest redaka. 

Restitucija: Hic quiescit in pace / sanct(a) abtissa Ioh(a)nna / Sermenses qui bixit annus XL. / Die Veneres exiit de corpore / IIII idus maias, indictione qu[in] / ta decim(a). 

Prijevod: Ovdje počiva u miru sveta opatica Ivana iz Sirmija koja je živjela 40 godina. Iz tijela je izašla na Venerin dan (petak), četvrtog dana majskih Ida, petnaeste indikcije

Sarkofag biskupa Prima

Sarkofag biskupa Prima

  • Salona, Manastirine
  • vapnenac
  • sanduk: duž. 2,05 m, šir. 0,90 m, vis. 0,82 m
  • poklopac: duž. 2,16 m, šir. 0,96 m, vis. 0,56 m

U svetištu bazilike, južno od groba biskupa Domnija, nalazi se in situ sarkofag njegova nasljednika biskupa Prima. Na prednjoj strani sanduka sarkofaga uklesan je natpis složen u tri retka. Iz natpisa se doznaje da je biskup Prim bio nećak Domnijev. 

Restitucija: Depositus Primus epi / scopus XII kal(endas) febr(uarias). Ne / pos Domniones martores. 

Prijevod: Biskup Prim sahranjen je dvanaesti dan prije februarskih kalenda (21. siječnja). Nećak biskupa Domnija. 

Sarkofag Valerija Feliksa i njegove supruge Vivencije

Sarkofag Valerija Feliksa i njegove supruge Vivencije

  • 1. pol. 4. st. 
  • Salona, Manastirine
  • prokoneški mramor
  • sanduk: duž. 2,20 m, šir. 1,20 m, vis. 1,58 m

Istočno od bazilike, u kapeli V. nalazi se in situ sanduk sarkofaga arhitektonskog tipa. Sanduk je gotovo u cijelosti sačuvan i djelomice rekonstruiran. Smješten je iznad grobne komore koja je pripadala sarkofagu. Na prednjoj strani je unutar edikule sa sirijskim zabatom uklesan natpis koji nije u cijelosti sačuvan. S obje strane edikule slobodna su polja u kojima se nalaze po jedan muški i ženski lik na visokom postolju. Muški lik, odjeven u palij i s rotulom u lijevoj ruci, bolje je sačuvan. Na bočnim stranama nalaze se edikule sa sirijskim zabatom, dok je stražnja strana neukrašena. Kutovi sarkofaga završavaju elegantnim stupićima s kapitelima. 

Restitucija: [...] Viventiae, / [coniugi suae dil] ectissimae, / et sibi Val[er]ius Felix. /

Depositus VII idus nov(embres), qui vixit an / nos LXV. Quod si quis eam arc[am] post / obit(um) eius aperire voluer(it), inf(erre) d(e)b(ebit) Ec / clesiae de(nariorum)fol(les) mille. In qua sunt / [filiae Grae?]cina et Proculina. 

Prijevod: Valerije Feliks (postavlja sarkofag) svojoj veoma ljubljenoj supruzi Vivenciji i sebi. Sahranjen je sedmi dan prije novembarskih ida (7. studenoga), u 65. godini. Ako bi tko nakon njegove smrti želio otvoriti ovaj sarkofag, treba crkvi platiti 1000 folisa denara. Ovdje su (također) i kćeri Grecina i Prokulina.

Nadvratnik nad glavnim ulazom u baziliku na Manastirinama

Nadvratnik nad glavnim ulazom u baziliku na Manastirinama

  • sredina 5. st. - 6. st.
  • Salona, Manastirine
  • vapnenac
  • duž. 2,60 m, vis. 0,40 m

Nad glavnim ulazom u baziliku nalazi se nadvratnik s uklesanim natpisom složenim u dva retka, na čijim krajevima je po jedan latinski križ raširenih krakova. Isti takav križ nalazi se i u sredini natpisa. Svaka riječ natpisa odijeljena je listom bršljana (hedera distinguens). Nadvratnik je pronađen krajem 19. st. u atriju bazilike i sastojao se od dva ulomka. Nakon konzervatorsko-restauratorskog postupka 2004. godine postavljen je na svoje sadašnje mjesto. Natpis na nadvratniku svjedoči o teškim i nestabilnim vremenima za Rimsko Carstvo, koje je pred kraj svojeg postojanja bilo izloženo silovitim naletima germanskih naroda. U natpisu se zaziva Božja pomoć za očuvanje rimske države.

Restitucija: Deus noster, propitius es[to] / Rei Publicae Romanae. 

Prijevod: Bože naš, budi milostiv Rimskoj državi!

Nadvratnik s prikazom Krista kao Jaganjca (Agnus Dei)

Nadvratnik s prikazom Krista kao Jaganjca (Agnus Dei)

  • 5. st. - 1. pol. 6. st.
  • Salona, Episkopalni centar - Basilica Urbana
  • vapnenac
  • duž. 1,92 m, šir. 0,55 m, vis. 0,33 m

Nad sporednim vratima u sjevernom zidu bazilike nalazio se nadvratnik s prikazom Krista kao Jaganjca (Agnus Dei) postavljenog u središnji dvostruko profilirani krug iz kojeg se pružaju dvije vrpce. Janje je prikazano s nimbusom oko glave i križem raširenih krakova. Sa svake strane nalazi se po jedna ovca prikazana u profilu kako gleda u središnju simbolički prikazanu figuru Isusa Krista. 

Kapitel s monogramom biskupa Petra

Kapitel s monogramom biskupa Petra

  • 554. - 562. g.
  • Salona, Episkopalni centar – Biskupova palača (Episcopium)
  • vapnenac
  • duž. 1,92 m, šir. 0,55 m, vis. 0,33 m

Kapitel je masivan s kalotom ukrašenom dvostrukim spiralnim volutama na krajevima i rebrasto ispupčenim plitkim abakom. Na prednjoj strani uklesan je monogram biskupa Petra. Pronađen je u tzv. Petrovoj ulici, u blizini episkopija, zajedno s još dva takva, nešto slabije sačuvana. Kapiteli su dijelovi natkrivenog monumentalnog svečanog ulaza u Biskupovu palaču što ga je dao podignuti biskup Petar. Svečani ulaz bio je formiran od mramornih stupova postavljenih na četiri visoke baze, koji su završavali kapitelima. 

Stup ukrašen biljnim motivima

Stup ukrašen biljnim motivima

  • 5. - 6. st.
  • Salona, Marusinac - južna bazilika 
  • (izložen u Spomen-sobi don Frane Bulića u Tusculumu)
  • bijeli mramor
  • vis. 0,76 m, pr. 0,18 - 0,21 m

Ulomak bogato ukrašenog stupa ciborija koji je pronađen u svetištu Anastazijeve bazilike. Cijela površina stupa ispunjena je biljnim motivima izvedenim u reljefu, naglašenog plasticiteta. Donji dio stupa ukrašen je velikim akantovim listovima na koje se nastavljaju grane vinove loze raširenih listova s naglašenim rebrima i visećim grozdovima te razvedene bršljanove vitice. Nalaz ovog stupa ukazuje na bogatstvo interijera južne bazilike.

Nadgrobna ara Gaja Julija Mare

Nadgrobna ara Gaja Julija Mare

  • 2. pol. 1. st.
  • Salona, Zvonimirova ulica, u središtu Solina
  • (izložena u vrtu Tusculuma)
  • vapnenac
  • vis. 1,44 m

Nadgrobna ara Gaja Julija Mare, veterana Druge kohorte Kiresta, postrojbe koja je u Dalmaciju bila premještena radi suzbijanja Panonsko-dalmatinskog ustanka koji je trajao od 6. do 9. g. Ara je jednostavna oblika i sastoji se od kubusa i kruništa. Najvjerojatnije je pripadala jugoistočnoj salonitanskoj nekropoli. Natpisno polje s uklesanim epitafom nalazi se na prednjoj strani kubusa, uokvireno jednostavnom S-profilacijom. Natpis je koncipiran u šest redaka.

Restitucija: C(aius) Iulius Mara / veter(anus) coh(ortis) II / Cyrrhestar(um) (qui vixit) ann(orum) XC / dom(o) Berea t(estamento) f(ieri) i(ussit) / Magnus lib(ertus) idemque / heres posuit

Prijevod: Gaj Julije Mara, veteran Druge kohorte Kiresta (koji je živio) 90 godina, podrijetlom iz Bereje, oporučno je dao postaviti. Podigao je oslobođenik i nasljednik Magno. 

Mozaik s prikazom jelena

Mozaik s prikazom jelena

  • 4. - 5. st.
  • Salona, istočni dio grada
  • (izložen u recepciji Tusculuma)
  • vis. 1,70 m

Tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja na solinskoj obilaznici 1986. i 1987. godine pronađen je dio višebojnoga podnog mozaika s prikazom jelena među drvećem koji liže rosu s lista. Osim jelenove glave s rogovima sačuvan je i dio njegova vrata te dio bordure u obliku pletenice koja je uokvirivala cijeli prizor. Jelen je prikazan veoma realistično i plastično te predstavlja vrlo kvalitetan rad salonitanske radionice mozaika. Budući da je prikaz tek djelomično sačuvan, ne možemo ga sa sigurnošću pripisati starokršćanskom kontekstu. 

Monumentalni natpis iz amfiteatra

Monumentalni natpis iz amfiteatra

  • 2. pol. 2. st.
  • Salona, Amfiteatar
  • vapnenac

Na gornjem dijelu kamene ograde ophodnog hodnika (iter) arene nalazio se monumentalni natpis klesan u klasičnoj rimskoj kapitali. Premda natpis nije sačuvan u cijelosti, iz njega se može iščitati da se odnosi na gradnju amfiteatra koju je omogućio ili potpomogao neki bogati donator, što je bilo uobičajeno u carsko vrijeme. Natpis teče u jednom retku, a u razmacima između riječi uklesan je list bršljana (hedera distingues). Sačuvano je više od 20 ulomaka natpisa koji se djelomice spajaju. 

Restitucija: [...]VS R(ei) P(ublicae) DONO DEDIT [...]CTVM [...]DVS [...]SVN [...]TIX [P]VBLIC[O] SAX [...]NTE [...]LT[...]

Prijevod: ... poklonio je Državi ...