Pretpovijesna zbirka


Povijesni pregled


Najstariji arheološki materijal iz Pretpovijesne zbirke u AMS-u potječe iz razdoblja paleolitika ili starijeg kamenog doba. To je ujedno i najstarije arheološko razdoblje čovjekova kulturnog razvoja unutar kojeg su pronađene najranije svjesno izrađene ljudske rukotvorine. Najvažnija sirovina koju je tadašnji čovjek eksploatirao bio je kremen, od kojeg je izrađivao različita oruđa i oružja. Osim od kremena upotrebni su se predmeti izrađivali i od životinjskih kostiju, a za ukras su korištene različite vrste školjaka i kostiju te neki drugi dijelovi životinja, primjerice zubi. U tom se razdoblju gospodarstvo temeljilo na lovačko-sakupljačkoj ekonomiji, a život se uglavnom odvijao u pećinama, koje su služile kao trajna ili sezonska ljudska staništa.

Paleolitik je u AMS-u zastupljen sa svojim srednjim i kasnim isječkom. Tako iz razdoblja srednjeg paleolitika Zbirka sadrži materijal iz starijih istraživanja Mujine špilje kod Trogira, koji se može vremenski datirati od oko 45.000 do 39.000 godina pr. Kr. i koji se pripisuje musterijenskoj kulturi. Kasnopaleolitičko razdoblje zastupljeno je nalazima iz zapadne pećine u Brini kod Drniša, koje se okvirno datira u vrijeme od oko 20.000. do 18.000 godina pr. Kr., a u kulturološkom smislu može se govoriti o gravetijenskoj kulturi. Najbrojniji paleolitički materijal u AMS-u također pripada njegovu zadnjem odjeljku i potječe iz špilje Kopačine na otoku Braču. Nalazi iz Kopačine prikupljeni su arheološkim istraživanjima koja se još uvijek odvijaju, a započela su 2006. godine. Materijal se može smjestiti u razdoblje od oko 15.000 do 10.000 godina pr. Kr., dok bi kulturološki pripadao kasnoj epigravetijenskoj kulturi.

Neolitik ili mlađe kameno doba u Pretpovijesnoj je zbirci AMS-a zastupljen sa svojim ranim, srednjim i kasnim isječkom. Razdoblje neolitika veže se uz pojam neolitičke revolucije. Globalna promjena klime na početku tog razdoblja prouzročila je topljenje ledenjaka i povećanje morske razine te rezultirala promjenom flore i faune iz ledenodobne u toplodobnu. To je dovelo do kultiviranja divljih vrsta žitarica i pripitomljavanja divljih životinja (ovca, govedo, koza i svinja). Tako je ondašnji čovjek počeo živjeti na sjedilački način, odnosno osnivati prva stalna naselja, što je jedna od najvažnijih stečevina neolitičke revolucije. Baveći se uzgojem životinja i proizvodnjom hrane, čovjek je stvarao višak hrane, koju je trebalo uskladištiti. Tako se u neolitiku prvi put masovnije počinju izrađivati i upotrebljavati predmeti od keramike, u obliku prvih posuda u kojima se hrana kuhala i skladištila. Sjedilački način života doveo je prvi put i do brojnih specijalizacija ljudskih aktivnosti, tako da se uz pojavu posuđa od pečene gline prvi put počinju koristiti i različiti oblici kamenog oruđa, odnosno oružja od glačanog kamena. Kamene su sjekire raznih tipova, oblika i obradbe jedan od najčešćih karakterističnih neolitskih oblika. Važnu ekonomsku ulogu i dalje su imali oruđe i oružje izrađeno od kremena. U ovisnosti o geomorfološkim značajkama pojedinih područja funkcionirala su naselja, kako u pećinama tako i na otvorenom prostoru. Za oba tipa naselja zajedničko je to da su se primarno smještala blizu izvora vode ili uz riječne tokove. Nalazimo ih i u blizini morske obale, uz ležišta gline te u blizini ležišta kremena. Dakle, gospodarska se osnova u neolitiku u potpunosti mijenja u odnosu na razdoblje paleolitika i temelji se na poljodjelsko-stočarskoj ekonomiji, pri čemu je i lov zadržao svoju važnost, posebno kod populacija koje su preferirale pećinska staništa.     

Rani neolitik u Zbirci je zastupljen materijalom iz Markove špilje na otoku Hvaru, iz pećine Krčine u Mihovilovićima kod Klisa, iz Danila kod Šibenika, pećine Tamnice kod Sinja i Male pećine u Sutini kod Muća. Materijal se veže uz kulturu keramike impresso – cardium, koja je bila rasprostranjena na cijelom prostoru istočne jadranske obale. Prema novoj kronologiji razdoblje ranog neolitika može se smjestiti od oko 6000. do 5500. g. pr. Kr.   

Srednji neolitik zastupljen je nalazima iz Danila kod Šibenika, s lokaliteta Muše-Kremena između Trilja i Sinja u Sinjskome polju te iz Mratova kod Oklaja. Danilo je eponimni lokalitet po kojem je ta kultura na čitavoj istočnoj jadranskoj obali u razdoblju srednjeg neolitika nazvana danilskom kulturom. Prema novoj kronologiji smještena je u razdoblje od oko 5500. do 4800. g. pr. Kr.

Razdoblje kasnog neolitika predstavlja materijal iz Markove špilje i Grapčeve špilje te špilje Pokrivenik na otoku Hvaru te iz Turske peći kod Sumpetra blizu Omiša. Markova i Grapčeva špilja najznačajniji su lokaliteti s kojih je istraživanjima prikupljen materijal hvarske varijante unutar hvarsko-lisičićke kulture kasnog neolitika, koja se također rasprostire na čitavom istočnom Jadranu. Turska peć jedini je špiljski lokalitet na kopnenom dijelu Splitsko-dalmatinske županije na kojem je, ne računajući površinski nalaz tri manja keramička ulomka iz Male pećine u Sutini kod Muća, sustavnim arheološkim istraživanjima koja još traju, potvrđeno postojanje ove kulture. Kasni neolitik po novoj se kronologiji smješta u razdoblje od oko 4800. do 4000. g. pr. Kr.

Razdoblje neolitika zamijenio je eneolitik ili bakreno doba. To je vrijeme kad je čovjek prvi put u svojoj povijesti počeo masovnije koristiti predmete od nekog metala, i to bakra. Još je samo uvođenje poljodjelstva i osnivanje stalnih naselja u neolitiku po svojem društvenom i ekonomskom značenju bilo ravno početku korištenja metala. Bakar se najprije počeo eksploatirati s površine zemlje, a kad su iscrpljene površinske količine, počelo se kopati dublje u zemlju, što dovodi do pojave prvih rudnika. Bakrena ruda najprije se počela oblikovati hladnim kovanjem. Zagrijavanje postignuto kovanjem dovelo je do spoznaje o utjecaju topline na savitljivost te do prvog taljenja bakra. Ljudi su vrlo brzo shvatili da im je potreban kalup u koji će uliti tekući bakar nakon taljenja kako bi  hlađenjem dobili željeni oblik. Nastaju prvi, jednodijelni, kalupi od keramike i kamena. Daljnjim metalurškim usavršavanjem dobivanja bakrenih predmeta prešlo se s jednodijelnih na dvodijelne kalupe. Kalupi su omogućili prvu serijsku proizvodnju predmeta u povijesti. Tako su bakreni predmeti sve češće počeli zamjenjivati predmete od kamena i kosti. Konj je u ovom razdoblju prvi put pripitomljen, što je imalo nesagledive posljedice u mobilnosti pojedinih zajednica. Zbog turbulentnosti ovog razdoblja, u kontekstu navedenih promjena, kao staništa preferiraju se pećine, više nego naselja na otvorenom, barem na prostoru srednje Dalmacije. Po novoj kronologiji razdoblje eneolitika smješteno je u vrijeme od oko 4000. do 2500. g. pr. Kr.          

Iz razdoblja eneolitika treba istaknuti ostavu bakrenih sjekira i klinova s Gripa u Splitu, kao i keramički materijal iz Markove i Grapčeve špilje. Kraj eneolitika na prostoru srednje Dalmacije obilježen je pojavom cetinske kulture, čije je ishodište bilo oko izvora rijeke Cetine, koja je tijekom cijele pretpovijesti bila žila kucavica srednje Dalmacije.

Brončano doba sljedeće je razdoblje u ljudskoj povijesti, koje je obilježila masovna proizvodnja i uporaba predmeta od bronce. Svladavanjem svih metalurških aktivnosti u proizvodnji bakrenih predmeta tadašnji kovači-ljevači došli su krajem razdoblja eneolitika do revolucionarnih otkrića, koja su dovela do masovnije metalurške proizvodnje predmeta od bronce. Naime, u procesu izrade bakrenih predmeta koristio se čisti bakar, ali i onaj nečisti, s primjesama drugih metala (npr. arsen i antimon). Predmeti od nečistog bakra pri uporabi su pokazivali veću čvrstoću, te su se mogli rabiti dulje vrijeme, sve dok ne bi došlo do nepovratnog oštećenja, kad bi se predmet rastalio i ponovo oblikovao u kalupu kao potpuno nov proizvod. Stoga su se u proizvodnom ciklusu izradbe metalnih predmeta koristile bakrene rude koje su u svojem sastavu sadržavale arsen i antimon; u tehnološkom procesu oni se namjerno nisu odvajali, kako bi se dobio što kvalitetniji i čvršći proizvod. Stoga se za prve brončane predmete kaže da su bili izrađeni od arsenske ili antimonske bronce, koja predstavlja prijelaznu fazu. Vrhunac masovne proizvodnje brončanih predmeta dogodio se kada se s bakrom počeo miješati kositar, te je tako dobivena najčvršća legura, koja se danas zove pravom broncom. Kako se kositar nalazi na samo nekoliko mjesta u Europi, njegova eksploatacija i transport formirali su mrežu pretpovijesnih putova kojima se odvijala trgovina i s najudaljenijim područjima, jer je svima bio potreban kositar da bi se proizveo kvalitetniji brončani predmet, što je produžavalo razdoblje njegova korištenja.

Brončano se doba u Dalmaciji također dijeli, prema tripartitnom sustavu, na rano, srednje i kasno brončano doba; sva su ta razdoblja zastupljena arheološkim materijalom u Zbirci AMS-a. Kronološki se brončano doba smješta u razdoblje od oko 2500. do 800. g. pr. Kr.  

Razdoblje je ranog brončanog doba zastupljeno materijalom pripisanom cetinskoj kulturi. Radi se o keramičkim, koštanim, kamenim i brončanim nalazima koje je u sustavnim istraživanjima, ponajviše kamenih gomila uz rijeku Cetinu, otkrio i prikupio arheolog AMS-a Ivan Marović, koji je cetinskoj kulturi i nadjenuo ime. To je prva kulturna manifestacija na ovom području koja koristi predmete od prave bronce. Pripadnici cetinske kulture žive ponajviše u pećinama i u otvorenim naseljima koja se nalaze unutar plodnih vrtača, brojnih i karakterističnih upravo za dalmatinski prostor. Pripadnici te kulture svoje su mrtve pokapali pod kamenim grobnim humcima, tumulima, a primjenjivali su i inhumaciju i incineraciju. Najvažniji naseobinski lokalitet ove kulture je špilja Škarin samograd kod Drniša, gdje su u istraživanjima pronađeni iznimno značajni nalazi cetinske kulture.

Najvažniji materijal koji prezentira srednje brončano doba u srednjoj Dalmaciji, koji slijedi cetinsku kulturu, potječe iz špilje Škarin samograd kod Drniša te iz sojeničkog naselja Dugiš na istoimenom otočiću na Cetini kod mjesta Otok kod Sinja. Riječ je o materijalu koji pripada definiranoj kulturnoj manifestaciji poznatoj pod imenom posuška kultura, čije je ishodište bilo oko Posušja, u zapadnoj Hercegovini.  

Razdoblje kasnoga brončanog doba zastupljeno je brojnim brončanim materijalom, od kojeg treba istaknuti ostavu iz Sitna Gornjeg kod Splita, Dabra kod Marine i Baline glavice kod Drniša, kao i grobnu cjelina iz Trcele u Vranjicu kod Splita. Od keramičkog materijala ističe se onaj koji je sakupljen istraživanjima na otočiću Dugišu u Cetini i na gradini Rat iznad Ložišća na otoku Braču. Važno je istaknuti da se u kasnom brončanom dobu počinju formirati prve etničke skupine, pa tako i na prostoru srednje Dalmacije. Svoj najveći procvat te su skupine na ovom prostoru doživjele u razdoblju koje je uslijedilo, a to je željezno doba.  

Željezno doba zadnje je razdoblje u pretpovijesnom razvoju. Ime je dobilo po tome što se za izradbu uporabnih predmeta, ponajviše oruđa i oružja, masovno rabi željezo, kao kovina tvrđa od bronce. Promatrajući razvoj metalurgije bilo je samo pitanje vremena kada će kovači-ljevači, sa svim akumuliranim znanjima u proizvodnji metalnih predmeta, doći do spoznaje da se željezna ruda metalurški može obraditi i da se gotov proizvod može koristiti u svakodnevnom životu. Znatan dio arheoloških željeznih predmeta koji su pronađeni u srednjoj Dalmaciji izrađen je od željezne rude koja potječe iz Bosne i Hercegovine, koja je njome obilovala. Brončani predmeti su se i dalje proizvodili te tako na njih i u ovom razdoblju otpada velik dio cjelokupne metalurške aktivnosti. Razdoblje željeznog doba u srednjoj Dalmaciji datira se u vrijeme od oko 800. g. pr. Kr. do 1. st. po. Kr.  

U željezno doba su se kao dominantna etnička skupina na području srednje Dalmacije nametnuli Delmati, koji su ostvarili dominaciju nad susjednim plemenima i stvorili snažan savez plemena. Od oko polovine 2. st. pr. Kr. Rimljani pokazuju želju za uspostavljanjem dominacije nad ovim prostorom te tako Dalmacija dolazi u interesnu sferu rimske države. Delmati su se pokazali kao dostojan protivnik Rimljanima. Prilično su uspješno vodili brojne ratove protiv njih, temeljeći svoju strategiju na gerilskom načinu ratovanja, u kojem su bili pravi majstori. Padom Delminija, glavnog delmatskog uporišta, godine 156./155. pr. Kr., otpor Delmata nije bio skršen. Poraženi su tek 150 godina kasnije, u ratu koji se od 6. do 9. godine vodio na velikom prostoru, koji je zahvatio današnju sjevernu Hrvatsku, BiH i Dalmaciju. Tek kada su Delmati poraženi u srednjoj Dalmaciji, završio je taj rat, što je naposljetku stvorilo uvjete da Rimljani ovladaju velikim prostorom, koji će malo kasnije urediti kao provinciju Dalmaciju, nazvanu tako prema Delmatima, koju će potpuno pacificirati i romanizirati i za njezin glavni grad odabrati Salonu, kod današnjeg Solina, na ušću rijeke Jadra.  

Željezno doba je u Pretpovijesnoj zbirci AMS-a posebno predstavljeno grobnim prilozima, od kojih treba istaknuti nalaze iz špilje u Otišićima kod Vrlike, iz Žaganj doca kod Sumartina na otoku Braču, iz Vičje luke kod Ložišća na otoku Braču, kao i iz grobova u Postranju u Prološcu kod Imotskoga i Klobuku kod Omiške Rogoznice. Vrijedi spomenuti i neke lokalitete koji su također dali ponajprije keramički materijal iz ovog razdoblja, a to su Dugiš na Cetini te gradina Rat iznad Ložišća na otoku Braču. Željeznodobno razdoblje u Zbirci AMS-a završava grobnim prilozima iz poznate Milaševe gomile u blizini ušća rijeke Cetine, iz 1. st. po. Kr.  

Zbirka se neprestano obogaćuje i širi, kao rezultat rekognosciranja, arheoloških istraživanja i otkupa brojnih vrijednih pretpovijesnih arheoloških predmeta s prostora srednje Dalmacije.

Voditelj zbirke je viši kustos mr. sc. Damir Kliškić.

 

Pregled zbirke


Pretpovijesna zbirka Arheološkog muzeja u Splitu čuva građu od paleolitika do početka nove ere, pronađenu na području od grada Nina na sjeveru do okoline Metkovića na jugu te od otoka Visa i Palagruže na zapadu do gradova Livno i Tomislavgrad u BiH na istoku.

Najveći dio arheoloških predmeta u Zbirci potječe s prostora srednje Dalmacije, danas unutar administrativnih granica Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije u okviru RH.

Najveći broj predmeta sakupljen je arheološkim istraživanjima (primjerice pećina Škarin samograd, gradina Rat iznad Ložišća na otoku Braču, sojeničko naselje Dugiš na istoimenom otočiću u Cetini kod Otoka blizu Sinja, pećina Kopačina kod Donjeg Humca na otoku Braču, špilja Turska peć iznad Zeljovića kod Sumpetra, kamene gomile oko izvora Cetine, gradina Šutanj u Dugopolju). U posljednjih petnaestak godina Pretpovijesna je zbirka znatno obogaćena otkupom vrijednih predmeta s područja Splitsko-dalmatinske županije.  

Inventarna knjiga oznake „N“ za Pretpovijesnu je zbirku ustrojena 1884. godine, kada don Frane Bulić upisuje prva 43 pretpovijesna predmeta u toj godini, od kojih je njih 40 bilo iz starog fonda. Do svojeg umirovljenja 1926. godine don Frane Bulić upisivao je pretpovijesne predmete koji su pristizali u Muzej na godišnjoj razini. Tako je do svojeg umirovljenja upisao 383 pretpovijesna predmeta. Treba napomenuti da su zbog njegova nedostatnog poznavanja i neprepoznavanjem pretpovijesne građe brojni pretpovijesni predmeti bili inventarizirani u katalog metala, oznake „H“, unutar kojeg je inventiran najveći broj antičkih predmeta.

Nakon don Frane Bulića predmete su u inventarnu knjigu do inv. br. broja N-603 upisivali Mihovil Abramić i Duje Rendić-Miočević. S dolaskom Ivana Marovića u AMS 1950. godine počinje sustavan rad na inventarizaciji pretpovijesne građe. Za svojeg radnog vijeka u AMS-u Ivan Marović inventirao je pretpovijesne predmete u inventarnu knjigu „N“ od inv. br. 603 do 5006. Manji broj predmeta pri kraju tog numeričkog niza upisali su tadašnji kustosi u AMS-u Goran Protić i Frane Buškariol. Do inventarnog broja N-1789 Marović je upisivao isključivo pretpovijesnu građu koju je zatekao u Muzeju. Budući da je iskopao veliku količinu materijala cetinske kulture, koju je i otkrio i nadjenuo joj ime, treba istaknuti podatak da je prvi predmet cetinske kulture inventirao pod inv. brojem H-1790. Građa koju je tada inventarizirao odnosila se na prvo istraživanje kamenih gomila, i to u selu Cetini na vrelu rijeke Cetine u ljeto 1953. i 1954. godine.   

Godine 2005. u AMS-u je uveden računalni program M++, koji je zapravo postao elektroničko-informatička inventarna knjiga s jedinstvenim numeričkim nizom, unutar koje se od tada upisuju svi neinventarizirani predmeti, bez obzira kojoj zbirci, odnosno arheološkom razdoblju pripadali. To znači da su sve inventarne muzejske knjige, pa tako i one iz Pretpovijesne zbirke, bile zaključene 4. ožujka 2005. godine, zaključno s inventarnim brojem N-5812.

Za vrijeme ravnateljstva don Frane Bulića u Muzeju nije bio zaposlen nijedan stručnjak koji se posebno bavio pretpoviješću. Tako je bilo i za vrijeme njegova nasljednika Mihovila Abramića. Njega je naslijedio Duje Rendić-Miočević, koji je zaposlio Ivana Marovića, za kojeg možemo kazati da je prvi kustos za pretpovijesne nalaze u AMS-u. Za svojeg radnog vijeka Marović je čitav pretpovijesni materijal uspio smjestiti u jedan depo u podrumu muzejske zgrade i urediti ga prvi put na primjeren muzeološko-muzejski način.   

Zadnji je stalni postav u AMS-u otvoren u prosincu 2000. godine i pretpovijesna građa izložena je u zasebnoj, tzv. Maloj dvorani u prizemlju glavne muzejske zgrade.  Pretpovijesno razdoblje u tom je stalnom postavu zastupljeno s više od 1900 predmeta, koji su kronološki raspoređeni od srednjeg paleolitika do 1. st. po. Kr. u vitrinama koje se nalaze u dvije odvojene prostorije.

U manjoj prostoriji prezentirana je arheološka građa od cjeline I. do cjeline VII. Tako cjeline I. - II. prezentiraju starije kameno doba, odnosno srednji i kasni paleolitik. Cjeline III. - V. sadrže predmete iz mlađeg kamenog doba ili neolitika, raspoređene unutar njegova ranog, srednjeg i kasnog isječka. Cjelina VI. prezentira materijal iz bakrenog doba ili eneolitika. Unutar cjeline VII. nalazi se materijal cetinske kulture, kronološki raspoređen unutar njezina tri razvojna stupnja, od kraja eneolitika do početka srednjega brončanog doba.

U većoj prostoriji nalazi se arheološki materijal podijeljen unutar cjelina VIII. - XX. Unutar cjeline VIII. nalazi se materijal iz ranoga i srednjeg brončanog doba koji se ne dovodi u izravnu vezu s cetinskom kulturom. Cjelina IX. zastupljena je materijalom iz kasnoga  brončanog doba. Arheološka građa iz razdoblja željeznog doba prezentirana je u cjelinama X. - XIX. Tako je u cjelini X. predstavljen izgled dalmatskog ratnika sa svim najvažnijim bojnim predmetima. Unutar cjelina XI. te XIII. – XIX. prema lokalitetima su predstavljeni grobni prilozi od 6. st. pr. Kr. do 1. st. po. Kr. Cjelinu XII. predstavlja jedan skupni nalaz-ostava, a cjelinu XX. materijal iz sojeničkog naselja Dugiš iz srednjega i kasnog brončanog doba. Od materijala tu su zastupljeni keramika, kamen, kremen, bakar, bronca, željezo, kost, školjke, staklo, drvo. Svi su izlošci popraćeni dvojezičnim legendama.

Riton

Riton

  • Srednji neolitik; oko 5500. - 4800. g. pr. Kr.
  • Danilo (zaleđe Šibenika)
  • keramika
  • vis. 22 cm, šir. 12,3 cm, deb. 11,3 cm

Godine 1953. i 1955. na lokalitetu Danilo-Bitinj u zaleđu Šibenika provedena su arheološka istraživanja koja su otkrila i definirala potpuno novu neolitsku manifestaciju na prostoru Dalmacije, nazvanu danilska kultura srednjeg neolitika. Jedan od karakterističnih i prepoznatljivih predmeta, koji je nastao upravo u njezinu okrilju, je riton.. To je posuda na četiri noge, s kosim poluloptastim recipijentom i s velikom okomito postavljenom ručkom, ukrašena urezanim motivima ispunjenim crvenom bojom. Riton je rasprostranjen na području od Istre na sjeveru do Grčke na jugu i do srednje Bosne na istoku. Nastao je po izgledu četveronožnih životinja, a poslije po uzoru na klečeći ljudski lik. Rabljen je u kultne svrhe, pri magijskim, odnosno obrednim ritualima i povorkama, posebno pri kultovima plodnosti kao tipičan ženski znak, i to kao uljanica ili kao posuda pri činu rađanja u kojoj se skupljala posvećena krv. Možda se u njemu nakon poroda odlagala ili spaljivala placenta, kao čin uspješnog poroda.

 Posude

Posude

  • Kasni neolitik; oko 4800. - 4000. g. pr. Kr. 
  • Grapčeva špilja (Humac kod Jelse na otoku Hvaru)
  • keramika
  • 2_1. vis. 8,9 cm, šir. 19,8 cm
  • 2_2. vis. 8,9 cm, šir. 15,8 cm

U blizini sela Humca kod Jelse na otoku Hvaru nalazi se Grapčeva špilja, u kojoj su istraživanja provođena od kraja 19. stoljeća pa sve do 1952. godine, u velikom broju arheoloških kampanja, koje je uglavnom vodio Grga Novak, arheolog, povjesničar i dugogodišnji predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti. Ta su istraživanja, kao i ona u Markovoj špilji na Hvaru, otkrila i definirala novu kulturnu manifestaciju u neolitiku Dalmacije, nazvanu hvarsko-lisičićkom kulturom kasnog neolitika. Nalazi iz ove dvije špilje karakteriziraju upravo hvarsku varijantu te kulture. Keramika je najvažniji dio njezine materijalne ostavštine, dok su poluloptaste posude njezin najznakovitiji predstavnik. Keramičke posude poluloptastog oblika karakterizira fino uglačana sjajna površina crne boje, s vratom premazanim crvenom bojom. Ta visoko luksuzna roba korištena je u kultu plodnosti, odnosno kultu mrtvih pri određenim magijskim i obrednim ritualima.

Ostava

Ostava

  • Eneolitik; oko 4000. - 2500. g. pr. Kr. 
  • Gripe (Split)
  • bakar
  • 1. duž. 31,7 cm, šir. 6 cm 
  • 2. duž. 20,5 cm, šir. 3,5 cm
  • 3. duž. 18,5 cm, šir. 3,5 cm, 
  • 4. duž. 11,5 cm, šir. 3,1 cm 
  • 5. duž. 7,8 cm, šir. 1,9 cm
  • 6. a - c. duž. 3-7 cm

Godine 1936. na istočnom dijelu Splita zvanom Gripe otkrivena je pri jednom kopanju ostava sa zlatnim i bakrenim predmetima u keramičkoj posudi. Doznavši kasnije za nalaz, AMS je uspio nabaviti samo bakrene predmete jer su oni zlatni izgubljeni. Od bakrenih predmeta pronađene su tri sjekire, dva klina i komad žice razlomljen na tri dijela. Sve tri sjekire pripadaju vrsti s rupom u sredini za nasad drške. Prema tipologiji, jedna među njima je križna sjekira dok ostale dvije pripadaju tipu križne sjekire-čekića. Dva klina su u formi izduženog trokuta, dok su tri komada žice bila u funkciji ingota pripremljenih za topljenje. Svi su predmeti izrađeni lijevanjem.

Ostava ima prvorazrednu važnost jer pripada bakrenom dobu, iz kojeg su slične ostave iznimno rijetke na našim prostorima. Tako je ova ostava, uz onu iz Privlake kod Nina, jedinstvena na istočnoj jadranskoj obali i u njezinu zaleđu.

Posuda tipa Kotorac

Posuda tipa Kotorac

  • Rano brončano doba; oko 2500. - 2000. g. pr. Kr. 
  • Čitluk kod Sinja
  • keramika
  • vis. 16,5 cm, šir. 12,5 cm

U zaselku Zelenović u Čitluku kod Sinja, na lokalitetu Gomile više ogradica, obavljena su 1968. godine arheološka istraživanja na sedam kamenih gomila. U gomili br. 3 nađeni su ulomci veće posude-urne postavljeni uokrug s ostacima spaljenog kostura, ograđeni kamenjem i pokriveni pločastim kamenjem. U blizini su ostavljeni keramički prilozi među kojima je bila i posuda tipa Kotorac. Taj tip posude obilježje je cetinske kulture, a ime je dobio po nalazima s lokaliteta Gradac u Kotorcu kod Sarajeva u BiH. Posude tog tipa koristile su se pri pogrebnim obredima, odnosno u kultu mrtvih. 

To je posuda cilindričnog vrata i iksoidne ručice, s bikoničnim trbuhom i cilindričnom nogom. Najveći dio posude ukrašen je urezanim vrpcama ispunjenim sitnim ovalnim ubodima. Na gornjem dijelu trbuha nalaze se sitne trokutaste  perforacije.

Sjekira

Sjekira

  • Srednje brončano doba; 1600. - 1300. g. pr. Kr.
  • Čitluk kod Sinja
  • bronca
  • duž. 19,4 cm, vis. 7 cm

U zaselku Zelenović u Čitluku kod Sinja, na lokalitetu zvanom Velike gomile, godine 1966. obavljena su arheološka istraživanja na dvije kamene gomile. Unutar prve otkrivena su tri groba u obliku škrinja obloženih kamenim pločama. U grobu 1 je uz ostatke kostura pokojnika pronađena i brončana sjekira. Riječ je o tipu sjekire s cjevastim produžetkom za držalo, kružnog presjeka. Sa stražnje strane, gdje se cjevasti dio spaja s tijelom sjekire, blago se ističe rogoliko ispupčenje. Tijelo sjekire trokutastog je oblika, s rebrastim ispupčenjima poput krilaca na obje strane. Postoji samo jedan sličan primjerak, pa je ova sjekira jedinstven primjerak svoje vrste među metalnim nalazima iz kruga cetinske kulture, rasprostranjene od sjeverne Dalmacije na sjeveru do Grčke na jugu te srednje Bosne na istoku.

Bodež

Bodež

  • Srednje brončano doba; 1600. - 1300. g. pr. Kr.  
  • Obrovac kod Sinja
  • bronca
  • duž. 31,5 cm, šir. 4,8 cm 

U zaselku Živalji u Obrovcu kod Sinja godine 1958. provedena su arheološka istraživanja na jednoj kamenoj gomili. Unutar gomile otkrivena su dva groba u obliku škrinja obloženih kamenim pločama. Bodež se nalazio u grobu 2 i pronađen je na predjelu pokojnikovih prsa. Riječ je o brončanom triangularnom ornamentiranom bodežu izduženog tipa s punokovinskom ručicom koja ima pet zakovica. Na sječivu izduženog rombičnog presjeka urezane su pruge koje čine lik izduženog uskog trokuta. U ovalnom su dijelu unutar hvatišta ručice crte koje čine snop urezanih pravih kutova. Na predjelu ručice urezana su tri niza kružnica. Ručica završava diskom koji je također ukrašen s dva niza urezanih kružnica međusobno ispunjenih kraćim urezima. Ovo je jedinstveni bodež svoje vrste među metalnim nalazima iz kruga cetinske kulture.

 

Mač

Mač

  • Kasno brončano doba; 1200. - 1100. g. pr. Kr. 
  • Međine (Sinj)
  • bronca
  • duž. 57,5 cm, šir. 4,6 cm

Mač je pronađen godine 1931. prigodom dubljeg kopanja zemlje za sadnju vinograda na jugozapadnoj strani tvrđave u Sinju, na položaju zvanom Međine. U AMS je dospio godine 1953. Riječ je o tipu brončanog mača s ručicom u obliku jezičca. Oštrica mača je dvosjekla, rombičnog presjeka. Na prijelazu iz oštrice u ručicu nalaze se po tri postrane rupe za zakovice kojima se na donjem dijelu pričvršćivala obloga ručice. Ručica je blago konveksnog oblika, a unutar nje je prošupljeni prostor nastao raspadanjem bronce. Tu su se prvobitno nalazile tri ili četiri rupe za zakovice kojima se na gornjem dijelu pričvršćivala obloga ručice. Ovo je jedinstveni mač svoje vrste među mačevima na cijelom prostoru istočne jadranske obale i njezina zaleđa.

Violinska fibula

Violinska fibula

  • Kasno brončano doba; 1200. - 1100. g. pr. Kr.
  • Salona (Solin kod Splita)
  • bronca
  • duž. 8,65 cm, vis. 2,55 cm

Prilikom opsežnih sondažnih istraživanja godine 1979. u istočnom dijelu antičke Salone unutar jedne sonde na dubini od dva i pol metra pronađena je fibula iz kasnog brončanog doba (1200. - 1100. g. pr. Kr.). Riječ je o jednodijelnoj ukrašenoj brončanoj fibuli kojoj nedostaje ovojnica s trnom za zakopčavanje. Ukrašeni luk vrpčastog je oblika, odnosno ovalnog presjeka. Ukras na luku sastoji se od urezanog motiva riblje kosti. Na oba kraja luka nalazi se po jedno bikonično zadebljanje.

Fibula ovog tipa prvi je poznati tip fibule koji se javlja u pretpovijesti. Nalaz predstavlja jedan od tri dosad poznata primjerka fibule te inačice u Hrvatskoj i ujedno je dosad jedini primjerak na istočnoj jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Osim ovog primjerka u Arheološkome muzeju u Splitu čuvaju se još dvije fibule kojima su luk i nožica formirani u obliku violinskog gudala i svi potječu s prostora srednje Dalmacije. Takva koncentracija fibula ovog tipa nije zabilježena nigdje drugdje na istočnoj jadranskoj obali.

 

Spiralnonaočalasta fibula

Spiralnonaočalasta fibula

  • Kraj kasnog brončanog doba; oko 930. - 870. g. pr. Kr. 
  • Čorkovića pećina (Otišić kod Vrlike)
  • bronca
  • duž. 14,8 cm, vis. 6,8 cm

Iz Čorkovića pećine na obroncima masiva Svilaje kod Otišića blizu Vrlike potječe veća skupina pretpovijesnih predmeta koja je 1939. godine dospjela u AMS, među kojima je i ova fibula. Riječ je o tipu spiralnonaočalaste brončane fibule. Sastoji od dva spiralnonaočalasta diska od kojih svaki ima jedanaest koncentričnih navoja kružnog presjeka, iz kojih izlaze dvije ovojnice rombičnog presjeka tvoreći motiv brojke 8. Kroz središnje osi diskova na drugu stranu izlaze žice formirane u alku, kroz koje se učvršćivao mehanizam za kopčanje, koji nedostaje. Ovakve fibule pojedinačno se javljaju na prostoru Dalmacije već krajem brončanog doba, a česte su i široko rasprostranjene u vrijeme starijega željeznog doba. Fibula je dio veće pretpovijesne cjeline s navedenog lokaliteta i predstavlja jednu od najznačajnijih cjelina iz vremena starijega željeznog doba na istočnoj jadranskoj obali pronađenoj na području Delmata.

Fibula tipa Golinjevo

Fibula tipa Golinjevo

  • Kraj kasnog brončanog doba: oko 850. g. pr. Kr. 
  • Osoje (Studenci kod Imotskog)
  • bronca
  • duž. 18,5 cm, vis. 12,1 cm

Godine 1902. na lokalitetu Osoje u Studencima kod Imotskog, prilikom kopanja zemlje u blizini pretpovijesne gomile, pronađena je ostava unutar koje se nalazila i ova fibula. 

Riječ je o jednodijelnoj, ukrašenoj, potpuno sačuvanoj brončanoj fibuli. Ukrašeni luk vrpčastog je oblika; u srednjem dijelu je šesterostranog žlijebljenog presjeka, a na krajevima okruglog presjeka. Ukras na luku sastoji se od urezanih motiva riblje kosti, kružnica, cik-cak vrpca i trokuta. Na padinama luka nalaze se dva postrana diskasta zadebljanja. Kraj luka trokutastog je oblika i na njemu je ukras od tri kružna ispupčenja te motiv urezanih koncentričnih kružnica. Fibula predstavlja najljepši, odnosno najvrjedniji primjerak svoje vrste, od koje se najveći broj u Hrvatskoj čuva upravo u AMS-u, a potječe s prostora srednje Dalmacije.

 

Kaciga

Kaciga

  • Željezno doba; 5. - 4. st. pr. Kr.
  • Hercegovina
  • bronca
  • vis. 25,2 cm, šir. 23,5 cm

 

 

Ogrlica

Ogrlica

  • Željezno doba; 5. - 4. st. pr. Kr.
  • Vičja luka (Bobovišća na moru, otok Brač)
  • staklo
  • pr. 13 cm

U uvali Vičja luka u Bobovišćima na moru, podno mjesta Ložišća na zapadnoj strani otoka Brača, u ljeto 1908. godine su, prigodom krčenja zemlje za sadnju vinove loze, pronađena četiri pretpovijesna groba. Od njih je grob br. 4 bio najbogatiji prilozima i u njemu je pronađena i ova ogrlica. Riječ je o ogrlici koju čine žućkaste staklene perlice od kojih su jedne bikoničnog oblika, a druge u obliku bikoničnog pehara. Uz još dva slična primjerka iz sjeverne Dalmacije, ogrlica je jedinstveni primjerak tog tipa na cijeloj istočnoj jadranskoj obali. Brojniji nalazi tog tipa ogrlice pronađeni su na prostoru sjeverne Hrvatske te na prostorima današnjih država BiH, Slovenije, Mađarske, Češke, Rumunjske, Sjeverne Makedonije.

Metalni dio pojasa

Metalni dio pojasa

  • Željezno doba; 2. - 1. st. pr. Kr. 
  • Aserija (Podgrađe kod Benkovca)
  • srebro i bronca 
  • duž. 26 cm, vis. 7,5 cm

Predmet je dospio u AMS 1962. godine i potječe iz rimske Aserije, današnjeg Podgrađa kod Benkovca. Bio je dio grobnog inventara jednog odličnika liburnske zajednice na tom prostoru. Riječ je o dijelu pojasa, oblika izdužene pačetvorine s trokutastim završetkom koji se, ovako zaobljen, nosio na boku. Izrađen je od bronce i srebra. Brončana podloga na oba kraja s unutrašnje strane ima po jednu zaobljenu brončanu kuku kojima se učvršćivala za pojas. S gornje je strane brončane pločice zakovicama pričvršćen srebrni lim. Ukrasi na njemu tvore tri odvojena polja. Lijevo polje podijeljeno je na dva manja, ukrašena sa po jednom antropomorfnom mitološkom glavom. U srednjem je polju prikaz Meduze. Desno polje također je podijeljeno na dva manja, koji nemaju ukras. To je dosada jedini primjerak takve vrste pojasa na cijeloj istočnoj jadranskoj obali i u njezinu zaleđu.