Arheološki muzej u Splitu i Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu već sedmu godinu provode arheološka istraživanja na lokalitetu istočno od Episkopalnog centra u Saloni. Projekt, koji je započeo 2018. godine s tek dvoje ljudi, prerastao je u međunarodnu istraživačku platformu na kojoj danas sudjeluje više od 35 članova - studenata, stručnjaka i volontera. Voditelj istraživanja je izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli (Odjel za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu), a zamjenica voditelja Ema Višić - Ljubić, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja u Splitu.
Od misterija apside do gospodarskog kompleksa
„Prva istraživanja bila su usmjerena na kružnu apsidalnu građevinu za koju se pretpostavljalo da je dio crkvenog kompleksa. Međutim, već sama orijentacija objekta prema sjeveru otvorila je sumnje da se radi o nečem drugačijem jer su takve građevine obično orijentirane prema istoku.“ – započinje priču izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli, voditelj istraživanja.
„Koliko god istraživali, nismo mogli dokučiti što je ta građevina – moguće da je riječ o nedovršenom objektu, a ona i dalje ostaje svojevrsna misterija. No u prostoru oko nje odnosno s njene sjeverne i zapadne strane pronašli smo mnoštvo zidova koji su pripadali nekim drugim građevinama. Da se taj prostor koristio i prije znamo zbog struktura koje smo pronašli ispod nje. Naime ta polukružna građevina ima djelomično sačuvan pod, a tamo gdje ga nije bilo istraživali smo puno dublje i naišli na ostatke dvoje pokojnika što je zapravo vrlo zanimljivo jer znamo da su se po rimskim zakonima pokojnici pokapali isključivo i samo izvan gradskih zidina odnosno nitko se nije mogao pokopati unutar grada što nam govori da je ovdje bila neka izvanredna situacija. Tko su bili ti ljudi, zašto se ovo desilo možemo samo nagađati. Govorimo o periodu kraja 4. ili 5. stoljeće koje je bilo dosta turbulentno razdoblje sa dosta sukoba. Vrlo vjerojatno se radilo o nekoj krizi, opsadi ili nečem drugom što je ljudima onemogućilo izlazak iz grada i polaganje njihovih tijela na prikladnom groblju. Trenutno se kosti tih individua analiziraju u Zagrebu pa se nadamo da ćemo kroz 20-ak dana dobiti analizu i podatke što je bilo s njima.“ – nastavlja Demicheli.
S vremenom se pažnja istraživača usmjerila na prostor zapadno od apside, prema tzv. Petrovoj ulici. Upravo su tu pronađeni ostaci kompleksa za koji se danas smatra da je vrlo vjerojatno služio za proizvodnju, preradu i skladištenje maslinovog ulja. Riječ je o najvećem takvom kompleksu dosad zabilježenom u Saloni. Pronađene su kamenice za ulje, prostori za tiještenje maslina, kanalići u podu za odvod tekućine, kao i tragovi hidraulične žbuke koja je čuvala zidove od vlage. Sve to potvrđuje kako je ova gospodarska grana bila izuzetno važna u samom životu Salone.
„Pronašli smo jednu prostoriju za koju u početku nismo znali čemu pripada. Međutim kad smo unutar nje pronašli kamenice shvatili smo da se radi o spremnicima za nekakvu tekućinu i to smo odmah povezali sa proizvodnjom maslinovog ulja budući da je dvadesetak metara zapadno još don Frane Bulić zajedno sa Rudolfom Eggerom istraživao ovaj prostor. Tada je objavljen i crtež na kojem se vidi platforma na kojoj su se tiještile masline i pravilo ulje. Shvatili smo da je objekt koji smo pronašli dio iste cjeline. U Saloni još nije zabilježen ovako veliki kompleks koji se bavi preradom, proizvodnjom i skladištenjem maslinovog ulja. Torkulari odnosno prese su pronađene na više mjesta u Saloni, međutim ovako veliki objekt koji ima nekoliko prostorija koje su služile za istu svrhu do sada nismo dokumentirali. Ovaj pronalazak predstavlja jedan veliki iskorak u našem shvaćanju prerade i korištenja maslinovo ulja i važnosti ove gospodarske grane u Saloni. Duž čitavog kompleksa prolazi glavni salonitanski vodovod, a mi smo pronašli dio zida koji je razbijen i gdje se spojilo na taj vodovod preko cijevi. Mjestimično je zabilježen nalaz hidraulične žbuke koja je dosta debela i ako je bilo tekućine u toj prostoriji moralo je biti tako građeno jer takva žbuka sprječava da vlaga uđe u tkivo zida i da ga ošteti odnosno razgradi. Najzapadnija prostorija je mjesto na kojoj su se prerađivale same masline. Dakle tu bi došli plodovi koje se tiještilo. U podu smo pronašli same kanaliće koji su odmah tu tekućinu usmjeravali u nekakve posude odnosno recipijente u koju je dolazila tekućina. U srednjoj prostoriji se radila separacija jer smo pronašli cijev od vode i to ulje se moralo odvojiti od nečistoća na neki način. Nikada to nije moglo biti savršeno i ostajala bi uvijek neka količina ulja koja ima čestica u sebi, a to se pak koristilo za osvjetljavanje odnosno to ulje je bilo gorivo za lampe. Naime, kad govorimo uopće o gospodarenju ovakvim objektom smatramo da je nad njime gospodarila crkva koja je tu imala svoje sjedište. U neposrednoj blizini nalazi se i biskupovo sjedište, a i sam crkveni centar je tu s obzirom da je vrlo blizu gradska bazilika (basilica urbana) - najveća crkva na ovom prostoru. Stoga pretpostavljamo da je crkva i u ovom gospodarskom kompleksu imala glavnu riječ. Naime, za osvjetljavanje same crkve trebala je velika količina uljanica. Crkve su sigurno bile lijepo ukrašene i osvjetljenje jer imamo i dokaze odnosno nalaze staklenih mozaika i efekt koji bi se dobio osvjetljavanjem takvog prostora mora da je bio veličanstven. Imati veliku trobrodnu baziliku sa mnoštvom uljanica koje bacaju svoje svijetlo okolo na zidove koje su od šarenog stakla moralo je imati jako jako lijep efekt u estetskom pogledu. Osim za osvjetljavanje prostora, crkva je vrlo vjerojatno i prodavala to ulje, a svakako je dio bio potreban i za samu prehranu. Dakle imali su sve vrste ulja - od onoga što danas možemo usporediti sa ekstra djevičanskim do onoga ulja najlošije kvalitete koje su koristili za gorivo.“ – detaljno objašnjava Demicheli nastavljajući: „Mi smo nastavili istraživanje na sondi koji su početkom 20. stoljeća istraživali don Frane Bulić i Egger i pronašli smo dijelove koji oni nisu pronašli, a to su funkcionalni dijelovi te prese tj. torkulari pa se veselimo što ćemo još dalje pronaći. Jučer nam je "izletio" i jedan komad reljefa sarkofaga sa prikazom glave Meduze pa vidimo da nam izlaze dosta neobične stvari. Naime, sve ove prostorije koje istražujemo primarno su bile zapunjene kamenom, a kamen je najvjerojatnije tu dospio ili urušavanjem same građevine ili što je još vjerojatnije sa obližnjih polja koja su zemljoradnici u posljednjih 500 godina i više obrađivali te su micali kamenje sa plodnih dijelova i bacali ih ovdje. Stoga je nama danas taj fizički aspekt posla jako izazovan jer samo micanje tih kamenih gromada iziskuje dosta vremena.“
Važnost istraživanja u edukativnom smislu i međunarodna suradnja
Osim samih nalaza, jedna od najvećih vrijednosti ovih istraživanja jest njihov edukativni karakter. Projekt je započeo kako bi studentima arheologije pružio jedinstveno praktično iskustvo rada na terenu u gradu koji je nekad bio rimska metropola. Danas, osim studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sudjeluju i strani studenti te iskusni volonteri. Tim se kontinuirano širi i uključuje stručnjake različitih profila. Posebno je značajna ovogodišnja suradnja s međunarodnim stručnjacima.
„Osim Eme Višić-Ljubić, muzejske savjetnice Arheološkog muzeja u Splitu koja je i zamjenica voditelja istraživanja, u ovom istraživanju sudjeluju i Ana Demicheli koja je zadužena za dokumentaciju i organizaciju samog terena, zatim dr. sc. Ana Konestra koja se bavi keramikom, Miroslav Vuković sa Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zagrebu koji je radio prezentaciju samog dokumentiranja nalazišta, a napravljen je još jedan veliki iskorak dolaskom stručnjaka iz inozemstva. Naime, na ovom terenu smo radili ove godine i geofizikalna istraživanja. Došao nam je i dr. sc. Fabian Welc iz Poljske koji je jedan od vodećih međunarodnih stručnjaka za geofizička i magnetometrijska istraživanja. Georadarom smo prošli dvije parcele na kojima su studenti dobili obuku o ovom aspektu istraživanja što im je bilo iznimno zanimljivo i korisno. Georadarom se skenira površina i s obzirom na signal interpretira se što bi se moglo nalaziti ispod zemlje što nam uvelike pomaže u prioritiziranju mjesta na kojima ćemo istraživati.“ - ističe Demicheli.
Osim studenata sa Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zagrebu, ove godine su se istraživanjima po prvi puta pridružili i strani studenti koji svoje praktično iskustvo također dobivaju ovdje u Saloni. Osim samo praktičnog aspekta arheoloških istraživanja, organizirane su i brojne dodatne edukacije.
„Iako se Salona istražuje preko 200 godina, istražen je jako mali postotak. Dodatno, danas su istraživanja bitno različita u odnosu na prije i drugačiji je pristup samom radu. Čak možemo reći da sada sve ide sporije jer su se nekada samo tražili nalazi, a mi danas prikupljamo sve i analiziramo kako bi uvidjeli kako je grad funkcionirao. Sami studenti ovdje jako puno uče jer imamo veliki broj sjajnih nalaza; od uporabnih predmeta koji su odbacivani npr. kozmetički pribor, ukosnice, uljanice, kockice za igru, predmeti od keramike pa čak i dijelova od statua. Nakon završetka istraživanja pristupa se obradi materijala, konzervaciji i ostalom procesu koji nas vodi u neke daljnje zaključke.“ – navodi Demicheli.
Lekcije iz prošlosti
Osim arheološke i znanstvene vrijednosti, arheološki nalazi govore i o načinu života u Saloni. Maslinovo ulje koristilo se u prehrani, ali i za osvjetljavanje bazilika te vjerojatno i u komercijalne svrhe crkve koja je upravljala ovim kompleksom.
„Rimljani su bili majstori reciklaže. Svemu su nalazili funkciju i ništa se nije bacalo, a koristilo se sve što su mogli pronaći u prirodi. Takav način života možemo reći da je bio poznat i do prije par desetljeća. Nije bilo hipermarketa kao danas u kojima možeš kupiti što god poželi kad god poželiš i gospodarenje resursima bilo je vrlo odgovorno što nam svakako govori da i iz ovih saznanja možemo štošta naučiti o odnosu prema resursima i životu općenito. Mi danas ne vodimo više računa o takvim stvarima, a ovo je itekako jedna važna lekcija koju možemo naučiti iz prošlosti.“ - zaključuje Demicheli.