Kustosice Arheološkog muzeja u Splitu Ivana Banovac i Ana Marinović sudjelovale su na 32. godišnjem skupu European Association of Archaeologists (EAA), održanom od 26. do 29. kolovoza 2026. godine u Ateni. Na jednom od najznačajnijih godišnjih okupljanja europske arheološke zajednice predstavile su dva rada posvećena ženama rimske Salone; njihovom društvenom položaju, identitetu i načinima na kojima se o njihovom životu i mjestu unutar antičke zajednice danas može govoriti na temelju arheoloških nalaza. Ovogodišnji EAA Annual Meeting održan je na Nacionalnom i Kapodistrijskom sveučilištu u Ateni pod krovnom temom „Resonant Pasts“, a njegov opsežan znanstveni program okupio je arheologe, znanstvenike, muzejske stručnjake i stručnjake za kulturnu baštinu iz brojnih zemalja svijeta.

U tom međunarodnom znanstvenom kontekstu predstavljena su i istraživanja čije je polazište Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije i jedan od najznačajnijih urbanih centara na istočnoj obali Jadrana. Ovoga puta u središtu pozornosti nisu njezine monumentalne građevine, politička povijest ili veliki povijesni događaji, već same Salonitanke; tko su bile žene koje su živjele u jednom od najvećih gradova rimske Dalmacije? Što arheološki nalazi mogu otkriti o njihovom društvenom položaju? Što nam o njima mogu ispričati nakit, elementi nošnje, uvezeni luksuzni predmeti ili arhitektura grobnice u kojoj su pokopane? Upravo su ta pitanja bila u središtu dvaju radova predstavljenih u Ateni u okviru znanstvene sesije „Women and material culture in the Roman Republic and Empire“.

Elitne žene Salone – društveni položaj vidljiv i u smrti

Rad „Elite Women in Death: High-status Female Burials in Roman Salona (Dalmatia)” autorica Ivane Banovac i Ivane Jadrić-Kučan sa Sveučilišta u Zadru bavi se ukopima žena višeg društvenog statusa u rimskoj Saloni od 1. do 4. stoljeća.

Salonitanske nekropole predstavljaju iznimno vrijedan izvor za proučavanje društva rimske Dalmacije. Njihova sustavna arheološka istraživanja započela su još početkom 19. stoljeća, a tijekom više od dva stoljeća prikupljen je izuzetno bogat korpus arheološke građe; od nadgrobnih spomenika, natpisa i skulpture do različitih vrsta grobnih priloga i osobnih predmeta. No u suvremenom arheološkom istraživanju predmet pronađen u grobu nije zanimljiv samo zbog svoje starosti, materijala ili umjetničke vrijednosti. Promatran zajedno s drugim elementima grobne cjeline, može postati važan izvor podataka o osobi kojoj je pripadao i društvu čiji je ona bila dio.

U središtu istraživanja Ivane Banovac i Ivane Jadrić-Kučan stoga su ženski ukopi koje je moguće izdvojiti prema sačuvanim grobnim prilozima, ali i prema obilježjima grobne arhitekture i skulpture. Posebna pažnja posvećena je ukopima s luksuznim svakodnevnim i simboličkim predmetima; nakitom, kvalitetno izrađenim osobnim predmetima i uvoznom robom, kao i monumentalnim ili arhitektonski složenijim grobnim strukturama. Način na koji je osoba pokopana, izgled groba, predmeti koji su položeni uz pokojnicu te materijali i podrijetlo tih predmeta mogu govoriti o društvenom identitetu, obiteljskom položaju i načinu predstavljanja pokojnice pred zajednicom. Grob tako postaje puno više od mjesta ukopa. U rimskom društvu mogao je biti prostor u kojem se status pojedinca i obitelji nastavljao komunicirati i nakon smrti. Monumentalnost grobnice, kvaliteta predmeta ili određeni simbolički elementi mogli su svjedočiti o bogatstvu, ali i o pripadnosti određenom društvenom sloju, obiteljskim vezama i ulozi koju je pokojnica zauzimala u svojoj zajednici. Analizirajući takve tragove u širem kontekstu rimskih pogrebnih običaja, istraživanje pokušava približiti način na koji su pripadnice elite i imućnije žene Salone izražavale svoj društveni položaj i kulturne uloge. Istodobno se otvara prostor za drukčije sagledavanje žena antičkoga svijeta. Umjesto da ih promatramo isključivo kroz tradicionalno naglašene obiteljske uloge supruge, majke ili kćeri, arheološki nalazi omogućuju istraživanje njihove društvene vidljivosti, identiteta i djelovanja unutar zajednice.

Nakit kao trag identiteta: žene s nekropole Smiljanovac

Drugi rad predstavljen u Ateni pod nazivom „Adornment, Identity and Status: Female Jewellery from the Smiljanovac Necropolis in Roman Salona”, autorica Ane Marinović i Ivane Banovac, usmjeren je na jedan od osobito zanimljivih segmenata materijalne kulture; ženski nakit te elemente osobnog ukrašavanja i nošnje pronađene na dijelu jugoistočne salonitanske nekropole pod nazivom Smiljanovac. Upravo je dio prezentiranog materijala sa lokaliteta Smiljanovac, na ovom Skupu po prvi put predstavljen stručnoj javnosti.

Smiljanovac se nalazi južno od rijeke Jadro, na istočnoj strani današnje Jadranske magistrale u Solinu. Tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja provedenih 2010. i 2011. godine istražena je površina od 10.132 četvorna metra, a dokumentirana su čak 974 groba, datirana u široko razdoblje od 1. do 6. stoljeća. Brojnost i raznovrsnost pronađene građe omogućuju proučavanje pogrebnih običaja, ali i puno širih pitanja povezanih sa svakodnevnim životom, društvenim odnosima, ekonomskim statusom i kulturnim praksama stanovništva jednog velikog rimskog grada. Među predmetima pronađenima na nekropoli zastupljene su keramičke posude i svjetiljke, stakleni predmeti, različiti alati, oružje, novac, sepulkralni spomenici i nakit.

U istraživanju Ane Marinović i Ivane Banovac upravo predmeti osobnog ukrašavanja; nakit te elementi frizure i odjeće, postaju jedan od ključnih izvora za prepoznavanje i interpretaciju ženskih ukopa. Predmeti koje osoba nosi dio su načina na koji se predstavlja drugima, a njihova vrsta, materijal, kvaliteta izrade i način nošenja mogu sadržavati informacije o dobi, ekonomskom položaju, društvenoj pripadnosti, modi, kulturnim utjecajima i osobnom identitetu. Naušnica, prsten, ogrlica ili ukosnica tako mogu postati mali, ali važni arheološki tragovi puno šire društvene slike. Njihovo značenje u grobnom kontekstu još je složenije. Predmeti položeni uz pokojnicu mogli su pripadati njezinom svakodnevnom životu, označavati njezin društveni položaj ili biti povezani s načinom na koji ju je obitelj nakon smrti željela predstaviti i zapamtiti. Zato se nakit i ostali elementi osobnog ukrašavanja ne promatraju izdvojeno.

Povezuju se s načinom ukopa, arhitekturom groba, drugim pronađenim predmetima, komparativnim arheološkim primjerima i povijesnim izvorima. Takav interdisciplinarni pristup omogućuje da se iz materijalnih tragova postupno rekonstruira složenija slika ženskog stanovništva Salone i njegovog položaja u rimskoj provincijskoj zajednici.

Cilj istraživanja nije samo identificirati koji grob možemo pripisati ženi, već pokušati odgovoriti na puno zanimljivije pitanje: što nam taj grob može reći o ženi koja je u njemu bila pokopana.

Od predmeta prema ljudima

Dva rada predstavljena na EAA skupu u Ateni polaze od različite arheološke građe, ali ih povezuje slična istraživačka perspektiva. U oba slučaja materijalni ostaci postaju način približavanja ljudima koji su prije gotovo dvije tisuće godina živjeli u Saloni. To je osobito važno kada govorimo o jednom velikom antičkom gradu koji se danas najčešće prepoznaje upravo prema svojoj monumentalnoj arhitekturi. Amfiteatar, terme, gradske zidine, bazilike, nekropole i ostali arheološki ostaci svjedoče o veličini i značenju Salone, ali sami po sebi predstavljaju tek jedan dio njezine priče. Grad nisu činile samo građevine. Grad su činili ljudi. U vrijeme najvećeg razvoja u Saloni su živjele desetine tisuća stanovnika različitog podrijetla, ekonomskih mogućnosti i društvenog statusa. Imali su svoje obitelji, zanimanja, društvene veze, običaje i načine na koje su predstavljali sebe i svoje mjesto unutar zajednice. Arheologija danas pokušava ponovno pronaći upravo te pojedinačne ljudske priče.

Nekropole su u tome posebno vrijedan izvor. Način ukopa, arhitektura grobnice, natpis, novac, posuda, komad nakita ili osobni predmet mogu sadržavati informacije koje nam omogućuju da iza velike povijesti rimskoga grada ponovno pokušamo prepoznati pojedinca. Kada se takva pitanja postavljaju iz perspektive žena, otvara se i mogućnost dopunjavanja tradicionalne slike antičkog društva u kojoj su one često znatno slabije vidljive od muškaraca. Materijalna kultura omogućuje da se barem dio te ravnoteže ponovno uspostavi.

Salona u međunarodnom znanstvenom prostoru

European Association of Archaeologists jedno je od ključnih međunarodnih profesionalnih udruženja arheologa, a njegov godišnji skup mjesto je susreta različitih arheoloških disciplina, novih metodologija i aktualnih istraživačkih pitanja. Sudjelovanje stručnjaka Arheološkog muzeja u Splitu na takvim međunarodnim znanstvenim skupovima važno je upravo zato što omogućuje da se rezultati istraživanja Salone, kao i građa koja se čuva, dokumentira, obrađuje i proučava u Muzeju, uključe u šire europske i svjetske znanstvene rasprave.

Radovi Ivane Banovac i Ane Marinović predstavljeni u Ateni ponovo dokazuju i nešto što je za muzejski rad posebno važno; arheološka građa ne prestaje govoriti završetkom iskapanja niti dolaskom predmeta u muzejsku zbirku. Novi istraživački pristupi, nova pitanja i povezivanje različitih vrsta podataka omogućuju da se i desetljećima nakon arheološkog istraživanja postojeća građa ponovno sagleda i interpretira.

U ovom slučaju ta nas pitanja vode prema ženama Salone; od pripadnica viših društvenih slojeva čiji se status može prepoznavati kroz luksuzne predmete i monumentalnije grobne cjeline do žena čiji nakit, osobni predmeti i elementi nošnje pronađeni na Smiljanovcu pomažu rekonstruirati identitete pojedinih ženskih osoba unutar  složene zajednice rimske provincijske prijestolnice. I upravo se u tome nalazi jedna od najvećih vrijednosti arheologije: iza predmeta ponovno pokušati pronaći čovjeka, a iza ostataka grada, ljude koji su ga nekoć činili živim.